|
«Vjera naime bez dobrih djela je vjera mrtva»
(Stadler, 1893.)
Bezbroj puta
dolazili su nadbiskupu Stadleru u Sarajevo ljudi
s molbom da pomogne u smještaju djece ili u
Betlehem ili u Egipat. Pomagao je kako je znao i
umio. Bilo je tu i zakonite i nezakonite djece,
djece bez jednog, bez oba roditelja; djece koja
se sjećaju jednoga ili oba roditelja i djece
koja se ne sjećaju jednog pa čak i oba
roditelja. … U svim vremenima, i mirnodobskim i
ratnim, i svim društvima bilo je takve djece. A
u ovoj čudnoj zemlji bilo ih je još i više.
Ovdje, ako nije bilo ratova, bilo je buna. Ako
nije bilo buna, bilo je hajdučije. Ako je toga
ponestajalo onda bi došle poplave i požari. A u
ovom svijetu kad se rijeka naglo izlije nosi sve
pred sobom, a ostavlja ili roditelje bez djece
ili djecu bez roditelja i igdje ičega. A požari.
Oni kad zahvate krovove od suhe borove šindre,
ne zaustavljaju se lako. Izgore cijele mahale.
Pola Travnika tako je izgorjelo 1903. godine.
Godinama se
navikao kod sestara urgirati da prime djecu, ali
svaki puta kada bi mu došla čitava obitelj,
odnosno sva djeca iz neke obitelji, bilo bi mu
posebno teško. A ljudi kao da su znali tu
njegovu slabu točku i dolazili su izravno njemu,
kada nije bilo drugoga redovitoga načina.
Koncem kolovoza
1912. godine, rano ujutro, na vratima
ordinarijata pojavio se čovjek s četvoro djece i
tražio da ga puste kod nadbiskupa. Kad mu rekoše
da je čovjek došao iz Mostara, iako je imao već
planirane obveze, nadbiskup reče tajniku da
uvedu tog Pavla Kapauniga.
- Illustrissime,
znate da nema još osam sati?
- Ako je čovjek došao iz Mostara meni, onda ga
je grdna muka natjerala. Zato i mi možemo koji
minut ranije otvoriti kapije ovoga doma.
Strojovođa iz
Mostara ušao je skrušeno i poljubio nadbiskupa u
ruku. Za njime je išlo četvoro djece. Dva
dječačića od četiri godine, sličili su k'o jaje
jajetu. Oko njih dvojice bile su dvije
djevojčice. Jedna od sedam godina, a druga je
bila dosta starija. Mogla je imati 13 godina.
- Oče nadbiskupe,
ovo su djeca od moga dobrog prijatelja Georga
Puškarića: Johana, Viktorija, Josip i Franjo –
reče on i propusti djecu da poljube nadbiskupa u
ruku.
- Što je s vašim prijateljem?
- Georg je udovac već dvije godine. Žena mu je
umrla, a potom i dvoje djece. Sad je i on obolio
od sušice te pao je na postelju. Pitanje je dana
kada će umrijeti. Doktori su rekli da tu lijeka
nema. Zakleo me da ih dovedem do Vas i da ih s
Vašom preporukom smjestim kod Služavki maloga
Isusa. Ja sam voljan za njih plaćati.
Čuvši vapaje ovoga
čovjeka nadbiskupa nešto probode u duši. Po tko
zna koji put otvori mu se stara rana. Bilo je to
prije pedeset i osam godina, točnije 28. veljače
1854. godine kada je slavonskobrodski načelnik
Wegheimer odlučio da osigura siročad pokojnog
Đure Stadlera. Majka mu je umrla u lipnju, brat
Mijo u kolovozu, a starija sestra Rozalija u
rujnu prethodne godine, a te zime, 14. veljače
umro mu je i otac.
Major Maksimilijan
Wegheimer bio je rođak pokojnoga Đure. Njegova
majka je bila Đurina tetka, ali šestoro djece
nije mogao sam zbrinuti. Tetak je, lupajući u
bubanj, razglasio da će se treći dan poklada –
siročad pokojnog Đure Stadlera – dijeliti među
građane dobra srca.
Sjetio se kako mu
je bila teška i pomisao da se na nekakvoj
licitaciji rješava njegova sudbina. Naprosto je
pobjegao u crkvu tražeći od Svevišnjega i
Svemogućega utjehe i zaštite, pomoći i
razumijevanja za svoju ranjenu dječju dušu.
Sjetio se kako je Dobri Bog uslišao njegove
molitve, da ga ne dodjeljuju nekome gazdi da
čuva goveda i ne završi kao sluga kakvoga
bezdušnoga obrtnika. Došavši pred pustu i
zaključanu kuću, koju je pradjed Matija započeo,
djed Ivan podigao, a njegov boležljivi otac
zapustio, mali Josip je shvatio da siroče nije
onaj tko nema svojega doma, već onaj tko nema
domaćinstva. Sjeo je na prag i nijemo zurio u
zemlju. Neki topao vjetar s juga, preko Save,
tjerao je i kovitlao oblake iznad Slavonije.
Nebo kao da je osjetilo dječju tugu te pusti
svoje suze. Josip se zavukao u dovratnik, ali se
nije mogao potpuno skloniti od kiše koja
postajaše sve hladnija. Sjetio se kako je
grčevito molio dok mu je duša jecala i kako je
dragi Bog poslao dobru gospođu Juliju Oršić,
suprugu brodskog krojača Matije Oršića, da naiđe
pokraj njihove kuće, baš tada, iako je mogla
proći i drugim putom tamo kamo je krenula.
Julija je prepoznala njegovu bol, jer se suzne
oči nisu dale skriti. Odvela ga je svome domu
gdje se ugrijao i napokon shvatio da živi sam u
tuđemu domu, kao siroče.
Što se događalo
tih dana između Oršića i Wegheimera, to Josip
nikada neće saznati, ali poslije mjesec dana
stari major uzeo ga je u svoju kuću s namjerom
da ga uputi na neki zanat. No, stari
artiljerijski časnik vrlo brzo je uočio Josipovu
bistroumnost i velike intelektualne sposobnosti,
te je on umjesto kovačkog pomoćnika postao
pitomac požeškog orfanotrofija odakle je pohađao
gimnaziju.
Nesvjesno je
pogledao u djecu. Johanin pogled vrati ga u
stvarnost. Franjo i Josip bili su preplašeni,
Viktorija zbunjena, a Johana, ona je točno znala
što se događa i molećivo je gledala u njega da
joj s dječjih pleća skine teret koji je preuzela
pokušavajući mlađoj sestri i braći zamijeniti
majku, a bila je svjesna da će im morati uskoro
nadomještati i oca.
- Franjo i Josip
su dvojci?! – konstatira nadbiskup gledajući
dječake, jer njemu takvo što nije moglo promaći.
Njegov otac Đuro
imao je brata blizanca Dragutina. Sjetio se kako
je često razmišljao o tome da li blizanci
trebaju umrijeti istoga dana, ako su istoga dana
i rođeni ili oni dijele jedan puni životni
vijek, pa ako jedan umre prije polovice ostavlja
vremena onome drugome da isto toliko proživi
poslije polovice. Đuro i Dragutin sličili su k'o
jaje jajetu, kao što su sličili Franjo i Josip,
ali oni koji žive s njima, uvijek su ih znali
razlikovati, kao što dobro oko može uočiti i
razliku između dva jajeta.
Sve ga je kod te
djece nekako i previše podsjećalo na njegovo
djetinjstvo. Oba doma bila su puna i prepuna,
ali on uze pero, umoči ga u tintu i napisa:
Časna majko!
Georg Puškarić,
mašinist iz Mostara, udovac, obolio je tako da
ne će više nikada ozdraviti. Tutor njegove
četvoro djece, Pavao Kapaunig, mašinist u
Mostaru, doveo je četvero djece i moli da sve
četvero primite; za svako će plaćati mjesečno po
kr.16. dakle za sve četvero 64. kr. mjesečno.
Četvero djece
jesu: Josip, 4 god., Franjo 4 godine (to su
dvojci), Viktorija 7 godina, Johana 13 godina.
Ako možete, uzmite
ih: naime dvoje za Betlehem, a dvoje za Egipat;
jer su to djeca bez oca (pošto je neizlječiv u
špitalu) i majke.
Izručujući Vas sve
svemoćnoj zaštiti Maloga Isusa ostajem s
odličnim počitanjem.
Sarajevo, 31. 8. 1912.
Pošto je potpisao
pismo, pusti da se tinta osuši, a onda papir
presavi i dade ga Pavlu.
- Otiđite s ovim pismom do časnih Služavki
maloga Isusa u Betlehem i one će poduzeti sve
što mogu.
- Oče nadbiskupe, neizmjerno sam Vam zahvalan.
- Zahvaljujte dragom Bogu, jer On nije zaboravio
ovu siročad kada im je za tutora dodijelio tako
dobrostiva čovjeka. - reče mu nadbiskup te
ustade da isprati siročiće do vrata.
Tajnik se negdje
bio zadržao i nadbiskup se ponovno vrati u svoju
stolicu, te pusti da mu misli još jednom
odlutaju nazad. Puškarićeva djeca naprosto su
otkočila staru zahrđalu kočnicu koja je mislima
priječila da se putovima sjećanja vraćaju nazad,
jer za takvo što vremena nije bilo. |
