Večera

Emanuel Jurica Beroš

Večera je treći dio trodijelne priče Večera (Prijatelji).

-------

Probudio se rano. Proveo je jednu mirnu noć, tako da će se s novim danom suočiti odmoran. - Što sve danas treba uraditi? – pomislio je. - Da, danas je dogovoren sastanak, u stvari večera gdje se trebaju dogovoriti što će poduzeti. Čekat ću Marca da me nazove, a onda ću vidjeti što ćemo dalje. – zaključio je i ustao iz kreveta. Odmah je otišao u kupaonu i tuširao se, što mu je donijelo pravo osvježenje, ali mu i dalo dodatnu snagu za ono što je slijedilo. Ujutro je uvijek volio neobavezno hodati po kući i razmišljati o onome što će tog dana raditi. Danas, naprotiv, to neće učiniti. Jednostavno ne može predvidjeti što bi se moglo dogoditi. Prepustit će se događajima onako kako će dolaziti. Dok je pio svoju jutarnju kavu zazvonio je telefon. Bio je to Marc koji je želio potvrditi jučerašnji dogovor. Naći će se u gradu i zajedno kupiti sve potrebno za zajedničku večeru. Sastanak kod ulaza u Charly’s Superstore u jedanaest sati. - Super, imat će dovoljno vremena da se polagano spremi i doveze automobilom do grada, nađe parking, super. – pomislio je i zadovoljno pozdravio Marca i spustio slušalicu.

Uzeo je šalicu u kojoj je još bilo malo kave, i sjeo na kauč. Morao je sebi priznati da ga više nije odbijala pomisao da će se ponovno naći sa svojim društvom. Možda će danas riješiti za sva vremena povezanost s Juliom, i konačno prebaciti tu stranicu svog života u prošlost. Napokon odmorio se i osjećao se ornim za rad, bilo kakav rad, pa i za kulinarski. Polagano se spremio, obukao lagane ljetne hlače svijetle boje, široku pamučnu, bijelu majicu, bez potkošulje. Takva odjeća mu je davala osjećaj slobode, nesputanosti. Sa sobom će ponijeti i kratke hlače da se kasnije može presvući. Ljetno vrijeme je divno kad je odjeća u pitanju. Ne treba je previše i čovjek se uvijek osjeća manje opterećen.

Izašao je iz kuće i krenuo prema svom automobilu. Vožnja do grada trajala je oko sat, sat i petnaest minuta. Kao i obično prolazio je kroz mnoštvo raznih automobila, kamiona, svih u nekoj žurbi. Bilo je vrijeme kad su ljudi išli u kupovinu, kamioni raznosili robu po trgovinama. Na koncu bio je radni dan.

Nije mogao naći parking blizu trgovine, pa se morao parkirati neloliko ulica dalje. Dok je šetajući prilazio trgovini, pred ulazom u Charly’s Superstore, vidio je Marca kako čeka. Mahnuo mu je, zatim su se rukovali.

• Hoćemo li prvo popiti kavu? – upitao je Marc.

• Može, a trebali bi se odmah dogovoriti što ćemo danas spremati. Kad ćemo se uopće naći kod tebe? – upitao je Campbell.

• Dogovorio sam se sa ostalima da se nađemo večeras oko devet. Doći će i Christine s Paulom, i Richard, Maggy, Pat će dovesti Phillipa, a Clive će doći sa Mary. Samo se nadam da neće doći do svađe između njih dvoje. – rekao je Marc. – Moja draga žena će također biti prisutna. Zaključila je da ne bi bilo u redu da je nema kad cijelo društvo dolazi.

• Znači bit ćemo svi. – zaključio je Campbell.

• Michaela nisam zvao. – rekao je Marc. – Njemu ćemo samo javiti kada ćemo doći u bolnicu.

• To je najbolje. – složio se Campbell.

Popili su svoju kavu, a zatim se uputili u dio trgovine gdje se prodaje hrana. - Što će spremiti za toliko ljudi? – pomislio je Marc. – Što misliš da spremamo večeras? – upitao je Campbella. - Dosta nas je, najbolje bi bilo nešto jednostavnije. – dodao je. Složili su se da je najbolje spremiti savitke od puretine sa sirom. Nije komplicirano, svi već poznaju recept, i uz to se može lijepo polagano jesti i razgovarati.

• Znači trebaju nam odresci purećeg mesa, mrkva, luk, maslac, začinsko bilje, masni svježi sir, jaja, sol, pileća juha, suhi vermut, masno kiselo vrhnje. – rekao je Campbell.

• Nadam se da ćemo sve naći na ovom mjestu. – dodao je Marc.

Našli su. Spremili su sve u vrećice koje su dobili od ljubazne prodavačice i uputili sa vani.

• Hoćemo li odmah ići k meni, ili želiš malo prošetati? Imamo dovoljno vremena. – upitao je Marc.

• Mogli bi ostaviti stvari u automobilu i proći malo ulicom. – rekao je Campbell.

Šetajući tako ulicom gledali su izloge raznih trgovina, i stigli do izloga jedne poveće knjižare. U izlogu je bilo izloženo nekoliko primjeraka nove knjige putopisa. Marc je pogledao i vidio da je autor te knjige Margareth Sheen.

• Znači Maggy je ipak uspjela objaviti svoju novu knjigu. Pogledaj! U izlogu je samo nova Maggyna knjiga. Vjerojatno će tu održati i promociju. – rekao je zadovoljno Marc. Bilo mu je drago da je uspjela sa svojim pisanjem. Ionako nije imala previše sreće u privatnom životu.

• Znači njena česta putovanja sada su ovjekovječena i unutar ovih korica. Drago mi je zbog nje. – dodao je Campbell.

Ušli su u knjižaru jer su obojica željela pogledati izbliza tu knjigu. To je bila knjiga putopisa po europskim zemljama. Maggy je nekoliko puta putovala po Europi. Pisala je putopise za razne magazine i neki od njih su joj nudili da piše knjigu, ali nekako se nije usuđivala to prihvatiti. Po svemu izgleda da se na kraju odlučila prihvatiti izazov.

U Marcov stan su stigli oko dva sata poslije podne. Sve kupljene stvari odložili su u kuhinju, te odlučili počinuti prije nego počnu s pripremanjem večere.

• Malo ćemo se odmoriti i sačekati, možda dođe netko od ostalih da pomogne spremati večeru. Ne žuri nam se, zar ne? – upitao je Marc.

• Ne, imamo dovoljno vremena. Za spremanje večere će nam trebati oko dva sata. Polagano, bez žurbe. Zato ćemo malo kasnije sve pripremiti, da se kasnije može nesmetano raditi. A bilo bi lijepo kad bi još netko došao pomoći oko priprema. – rekao je Campbell.

Nije trebao naglasiti da uvijek voli sve potrebno prirediti unaprijed, da mu je lakše kad započne s kuhanjem. Uvijek je imao svoj sistem rada. Sve potrebno za kuhanje bilo je uvijek izloženo pred njim na radnom stolu. Sve prethodne radnje sjeckanja, pripremanja sastojaka, običavao je napraviti unaprijed. To je možda jedna od osobina samačkog života kada se sve može tako neometano pripremiti, jer nema nikoga tko bi mogao nečim narušiti unaprijed zamišljeni redoslijed pripremanja jela. U spremanju hrane znao bi katkad sitničariti. Smatrao je da je spremanje hrane umjetnost. Čak i kada se spremalo i najjednostavnije jelo, poštivao je svoju proceduru spremanja. Spremanje hrane i ugošćivanje držao je davanjem sebe drugima, na neki način. Jer u svako njegovo jelo darivao je i dio sebe, unesen u pripremanje. Volio je i lijepo poslužiti jela. Način serviranja držao je isto tako važnim kao i samo jelo.

Poslije podne su proveli razgovarajući o poslu. Campbell je govorio o prodaji svojih slika, koja usput budi rečeno, nije išla loše. Međutim on je bio nezadovoljan. Želio je nešto promijeniti u svom radu. Želio je unositi više sebe u svoje slike. Marc je radio kao lektor u jednoj izdavačkoj kući. Oduvijek se želio baviti pisanjem, međutim njegova jedina veza s pisanjem bila je čitanje djela drugih pisaca i eventualno davanje sugestija piscima kako promijeniti nešto u njihovim knjigama. Njegova izdavačka kuća bavila se uglavnom izdavanjem beletristike, ne obavezno i kvalitetne beletristike. To je bila jedna tipična izdavačka kuća, gdje se moralo gledati i na prođu knjiga. Jer neprodana, a izdana knjiga, blokirala bi izdavanje neke druge knjige. Tipična priča iz svijeta izdavaštva. Ni on nije bio posebno oduševljen svojim poslom. Radio ga je korektno, na koncu taj posao mu je donosio dobre prihode, koji su njemu i njegovoj ženi, Liz, omogućavali pristojan život.

Živjeli su u prestižnom dijelu grada, u zgradi gdje su samo veliki stanovi, namijenjeni izabranima. No sve to ipak nije bilo dovoljno da njegova žena bude zadovoljna. Liz se bavila unutarnjim uređenjem galerija i sličnih prostora. Bila je suradnikom jedne od prestižnijih galerija u gradu. I njegov i njen posao omogućili su im da upoznaju mnogo ljudi iz svijeta umjetnosti, što je sve zajedno bilo lijepo, ali često i opterećujuće iskustvo. Oboje su patili što i sami nisu uspjeli samostalno stvarati djela, a ne samo sudjelovati u stvaranju tuđih djela. Uza sve to, svoj život su živjeli po navici, po nekom ustaljenom redu. Išli su na primanja, promocije, večere, domjenke, i to su smatrali dijelom svog posla.

Razgovarajući tako promijenili su više tema. Jedna od njih bilo je i njihovo djetinjstvo. Odrasli su zajedno i Marc i Campbell. Obojica su živjeli u pridgradskom naselju. Zajedno su prošli kroz osnovnu školu. Kasnije su upoznali Maggy, Christinu, Richarda i Clivea. Sjetili su se vremena pred kraj osnovne škole, kada su Marc i Campbell gradili, uz pomoć svojih očeva, kućicu na stablu. To su bili nezaboravni dani. Ta kućica bila je obojici skrovište u koje su se sklanjali uvijek kad su željeli pobjeći od vanjskog svijeta. Jednom je Marc tu ostao spavati preko noći. Njegovi ga roditelji nisu mogli pronaći, pa su na kraju odlučili potražiti pomoć policije. Svi su mislili da mu se nešto strašno dogodilo. No, on je bio sakriven u kućici na stablu, imao je sa sobom svjetiljku i jednu od Twainovih knjiga. Volio je proživljavati u svojoj unutrašnjosti situacije pročitane u knjigama.

Ostale članove družine upoznali su za vrijeme ljetnih praznika, u kampu za omladinu, i to kad su već bili u srednjoj školi. Clive se bavio pisanjem. Bio je novinar lokalnog dnevnika. Sasvim slučajno se počeo baviti tim poslom. Zanimalo ga je pisanje, ali nije mislio da će mu to biti glavno zanimanje. Jednom prilikom u susjedstvu njegove kuće, usput treba reći da je Clive živio u jednoj staroj kući u gradu, pronađen je leš jedne djevojke. Ta susjedna kuća bila je skoro prazna. U prizemlju je živjela samo jedna starica, jedna draga žena, koja je uvijek bila sama. Gornja dva kata bila su prazna. Naime, stanovi na gornjim katovima nisu imali svoje stanare dugo vremena. Oni su ili umrli, ili bili kod svoje rodbine, ne sjećaju se više. No, leš koji je bio pronađen u toj kući, pripadao je jednoj djevojci koja je nestala mnogo ranije. Nitko ju nije pronašao i svi su smatrali da je oteta. Leš je bio pronađen u šupi u koju je rijetko tko zalazio. Ispod hrpe stare odjeće, starog namještaja, drva za loženje, pronađen je skoro balzamirani leš te nesretne djevojke. To je bila glavna tema razgovora svih stanovnika grada, koji u to vrijeme i nije bio jako velik. Budući da je Clive stanovao u blizini, ubrzo je saznao za taj slučaj. Sinula mu je ideja da bi možda on mogao nešto napisati o tom slučaju. Slučaj je htio da lokalni list tog trenutka nije imao nekoga tko bi mogao odmah pokriti taj događaj, tako je Clive, kao nadareni srednjoškolac, dobio šansu da napiše kratki tekst o tom događaju. Tekst se jako svidio starom uredniku novina, koji je bio i dioničar lista, i Clive je ponovno dobio priliku da napiše nešto više o tome. To je bilo vrijeme kada su lokalne novine uspijevale opstati uz objavljivanje privlačnih, ali jezovitih priča. Svatko je želio saznati što se događa u njegovu susjedstvu. Stari urednik nikada nije priznao da su priče o tom slučaju zaintrigirale uspavanu čitalačku publiku u gradu, i da su najvjerojatnije i povećale tiraž novinama. No kako god bilo, Clive je tu pronašao posao. Želio je kasnije objavljivati i u većim novinama, što mu je uspjelo. Ali svoj svakodnevni kruh zarađivao je i dalje u tim lokalnim novinama, dok bi svoj obiteljski budžet poboljšavao člancima u velikim listovima. Njegovo područje bila je gradska rubrika, ali je pisao i članke o raznim stvarima. Volio je pisati reportaže o ljudima neobičnih zanimanja, koje bi često popratio fotografijama koje bi sam snimio. U stvari, on je bio jedan kompletan autor, samo što su njegove priče i članci, kao i svakom novinaru, raštrkani na raznim mjestima, i čovjek nema uvida u cijeli njegov rad. Jednom je bio predložen za novinarsku nagradu za članak o beskućnicima, koji je popratio lijepim fotografijama ostavljenih i zaboravljenih ljudi, koji su svoje sklonište pronašli na gradskom smetlištu i u napuštenim kućama, razbijenih prozora.

Mary, njegova žena, predavala je engleski u jednoj srednjoj školi. Niti njeni snovi se nisu u potpunosti ostvarili. Željela je predavati književnost, američku i englesku, i mislila je da će joj rad u školi to i omogućiti. Bez obzira što je radila u srednjoj školi, mislila je da će moći u tome uspjeti, jer srednjoškolci, ipak, mogu raspravljati o književnim djelima. Razočarala se kad je shvatila da se njen posao sastoji u tome da svoje učenike uči njihovu materinjem jeziku, jer su rijetki bili oni koji su poznavali svoj jezik. A o književnosti da se i ne govori. Uvijek pune torbe učeničkih pismenih radova, neprekidno ispravljanje sličnih pogrešaka, sve ju je to na kraju slomilo, da je postala nezadovoljna. Svoje frustracije i nezadovoljstva uspijevala je prikriti na poslu, ali je zato sve frustracije istresala na Clivea, koji je uvijek bio za nešto kriv, mada često ni sam nije znao kakve veze ima on s nekim od stvari za koje ga je optuživala.

Christine je bila sretno udana za Paula. Ona je bila jedna jednostavna osoba, uvijek vedra. Čovjek nikada ne bi znao da ima neki problem, ako sama ne bi to spomenula. Svoju vedrinu uvijek je prenosila na druge. Često su joj bili zahvalni zbog toga. Družeći se s njom, čovjek bi zaboravio u kakvoj nevolji se nalazi. Radila je u jednoj turističkoj agenciji. Nije imala previše očekivanja od svog života, nije imala neke velike ambicije, mada je završila visoke škole. Nekada davno htjela je biti advokat, ali ju je to prošlo. Shvatila je što danas znači biti advokat, koliko tu ima raznih igara, a to se nije slagalo s njenom naravi. Na koncu, njoj je bilo dovoljno koliko ima. Pristojno je zarađivala. S posla se vraćala neopterećena i spremna za nastavak svog života, za onaj dio u kom je sebe davala svojim ukućanima. Živjela je sa svojim mužem, Paulom, i sa svojim roditeljima, u velikoj obiteljskoj kući, u jednoj lijepoj gradskoj ulici.

Paul, crtač stripova, uvijek vedar, iskren, neopterećen. Baš pravi suputnik Christine. Baš su se našli slični. Uvijek su jedno drugo podržavali, o čemu god da se radilo. Nije bio opeterećen time što mu se stripovi objavljuju u prestižnim strip revijama. Sve je to smatrao igrom, što je za njega zaista i bila. Izmišljao je svoje likove i situacije u koje će ih postaviti, a onda se veselio kao malo dijete u pronalaženju načina na koji će ih izvući iz nevolja u koje bi zapali. Paul je bio jedini član ove družine koji se sa svima podjednako slagao. Svakoga je uvažavao podjednako. Nije mu bilo važno kojim se poslom bavi. Svakoga je nastojao razumjeti i sagledati njegovu situaciju, kako bi mogao, ako ništa drugo, a ono podržati ga u onome što trenutno čini. Lijepo je bilo imati nekoga na koga se uvijek moglo računati da će povećati prosjek raspoloženja.

Tu su Pat i njen Phillip. Svima je od početka bilo jasno da se Phillip oženio za Pat zbog njena imetka. Možda je tu i bilo ljubavi, ali ona je sigurno dolazila na drugo mjesto. Pat nikada nije željela priznati to. Vjerojatno niti sebi. Njeni roditelji bili su jako bogati. Bili su vlasnici lanca trgovina, koji je dobro stajao. Pat nije radila, a Phillip se vječno predstavljao kao zaposlenik njenih roditelja. Međutim samo bi ponekad nešto pomogao. Uglavnom se živjelo od imetka njenih roditelja. Zašto su se nastavili družiti i nakon Patine udaje? Uvijek im je bilo žao Pat. To je bila jedna draga žena, uvijek spremna pomoći drugome, ali rijetko kada pomoći sebi. Vjerovala je da su svi dobri kao ona i da ju nitko nikada neće prevariti. Da, njen muž je nije prevario, što se tiče varanja s drugim ženama, ali je bio lijen prihvatiti se nekog posla i zarađivati za svoj kruh. Lakše je bilo malo glumatati i živjeti na tuđoj grbači.

Richard, oženjen po drugi put. Njegova prva žena ga je ostavila zbog jednog nogometaša. A ovu drugu, upoznao je na jednom prijemu koji je organizirala njegova građevinska tvrtka. Nije on bio vlasnik tog poduzeća, ali su ga smatrali potencijalnim starijim partnerom. Radeći u tom poduzeću projektirao je nekoliko zgrada, koje su bile dosta zapažene. Jedna od njih bila je i nova robna kuća jednog od najvećih robnih lanaca u zemlji. Carol, njegova druga žena, bila je službenica u građevinskom birou. Iako su oboje imali fakultetske diplome, živjeli su bez razbacivanja. Imali su, istina, veliki, raskošno opremljeni stan, ali se nikada nisu razbacivali skupom odjećom ili nečim drugim izvanjskim.

Pričajući nisu ni primijetili da je vrijeme brzo prošlo, te da trebaju početi pripremati večeru. Otišli su u kuhinju. Iz vrećica su izvadili sve što su tog jutra kupili u trgovini. Marc je raspremio radni stol i napravio dovoljno slobodnog prostora da Campbell može nesmetano raditi. Marc mu sigurno neće trebati nešto posebno pomagati, ali bit će u kuhinji ako zatreba dodati nešto. Razgovor se spontano nastavio, ali ovaj put o namirnicama i hrani uopće. Obojici su dobra znana vremena kada nitko iz njihova društva nije mario za ono što, kako i koliko jedu. Svi od njih su voljeli jesti. Često su se nalazili u raznim stanovima, kućama, i naizmjenično pripremali ručkove ili večere. Kako je vrijeme prolazilo uvidjeli su da malo tko od njih podnosi velike količine hrane, te su odlučili pripaziti što sve trpaju u svoja tijela. Polagano su počeli brojiti kalorije, gledati kvalitet hrane koju kupuju. Campbell je u tome možda najdalje otišao, uvijek birajući nemasno meso, nemasne sireve. Pažljivo je birao vina koja će piti. Piva su se klonili koliko se to moglo. Držao je da je bolje popiti malo, ali dobro, i da čovjek ne strahuje od eventualne glavobolje, koja bi mogla upropastiti učinke večere i druženja. Svjesni su bili da je takav način života nešto skuplji, ali su ga objeručke prgrlili. Na koncu svi oni su sebi to i mogli priuštiti. Svi su svoja primanja trošili na sebe. Nitko od njih nije imao djece.

• Zanimljivo - pomislio je Campbell – nitko od nas nema djece. O tome do sada nisam razmišljao. - Marc - zazvao je – jesi li ikada razmišljao o tome da nitko od nas nema djece? – upitao je Campbell.

• Znalo mi je pasti na pamet, ali nisam se nešto posebno bavio tim pitanjem. Ali, sada kad si spomenuo. Zanimljivo je, da je malo tko od nas govorio o djeci. Jedino sam čuo Maggy govoriti o djeci. I to Maggy, koja je najveći dio života bila sama.

• Da, Maggy. Nekoliko puta sam primijetio njen uzdah kada bi se negdje spomenula djeca, ili uspješan bračni život. – dodao je Campbell raspakirajući meso koje su kupili tog jutra.

• Čuj, hoćeš li mi reći što ću ja raditi, pa da sve bude brže? – upitao je Marc.

• Prvo da vidimo što sve treba. - rekao je Campbell. – Treba ostrugati mrkve, oprati ih i narezati na sitno. Zatim treba oljuštiti luk i nasjeckati ga. To bi mogao ti, a ja ću za to vrijeme staviti tavu na štednjak, s jednom žličicom masla, na kojem će se kasnije pirjati mrkva.

Marc je odmah uzeo mrkve i počeo ih strugati.

• Trebat će pomiješati sir sa začinskim travama, žutanjkom, senfom. Nismo se sjetili kupiti senf. Imaš li imalo doma? – upitao je Marca.

• Mislim da ima malo u vratima frižidera. – odgovorio je Marc.

• Tu će trebati još i soli i papra. Toga sigurno imaš.

• Imam, evo, tu su poviše radnog stola, na polici sa začinima. – pokazao je Marc.

• Moram oprati ovo meso, osušiti ga i premazati mješavinom sira. Kasnije ću ga posuti povrćem, saviti i pričvrstiti čačkalicama. Kad sve to bude gotovo, onda treba preostalo maslo zagrijati, te ispržiti savitke sa svih strana na srednjoj temperaturi. Imaš li možda kocku za pileću juhu. – upitao je. – Trebat će mi malo da njome i vermutom zalijem savitke. Kad je sve to gotovo, trebat ćemo sve poklopiti i pustiti da se pirja nekih dvadesetak minuta, na umjerenoj temperaturi. Znači sve bi trebalo biti gotovo kad ostali dođu. Vrhnje koje smo kupili stavi u frižider, trebat će na samom kraju. – rekao je Marcu.

Marc je ostavio mrkve i spremio vrhnje u frižider. Čulo se zvono s ulaznih vrata.

• Ja ću otvoriti. – rekao je Marc. – Možda je to netko od naših.

Otvorio je vrata, a pred njim je bio Paul s vrećicom i dvije boce vina.

• Kad nosiš vino, onda možeš ući ranije. – rekao je Marc, smiješeći se.

Pozdravili su se na vratima i odmah se uputili u kuhinju.

• Campbell je u kuhinji, već je počeo spremati večeru. Ja mu pokušavam pomoći, a i ti se možeš pridružiti da ide brže. – rekao je Marc.

• Campbell, Paul je stigao. Mislim da bi i njega trebalo zaposliti. Što kažeš? – šaljivo je upitao Marc.

• Bog, Paul. Ne mogu ti dati ruku, jer radim ovdje s mesom. Ako hoćeš, posao ćemo ti odmah naći. – rekao je Campbell.

• Bog, Campbell, lijepo te je vidjeti zaposlenog u tvom omiljenom poslu. Što se tiče posla, mogu i ja nešto raditi, ali ne previše.

• Da vidimo, što ćemo mu dati. – rekao je Campbell i pogledom prešao po radnom stolu. – Evo, još nitko nije oljuštio luk, pa ga tebi predajem i nadam se da nećeš previše plakati dok to radiš; malo je ljući, znaš.

• Dobro je, prihvaćam izazov. A malo suza neće biti na odmet.

Tako su njih trojica složno radili svaki svoj dio posla. Sreća je da je Marcova kuhinja bila dovoljno velika, i da njegove žene nije bilo kod kuće. Koliko god da je uvijek volio raditi sam, nije bilo loše podijeliti poslove s njima dvojicom. Sve je išlo dosta brže. Kad se sve posloži, moći će sjesti i popričati uz nadu da će ostali doći na vrijeme da se jelo ne ohladi.

• Što se to dogodilo Juliji? – upitao je Paul i tako prekinuo kratku stanku u razgovoru.

• Ne znam ti reći puno. Samo me je sinoć nazvao Michael i rekao mi da je Julia u bolnici jer je pokušala izvršiti samoubojstvo. Nisam previše zapitkivao. Da rečem istinu, nisam uopće prepoznao Michaelov glas. Zamolio me je da je dođem posjetiti, jer će joj to možda povratiti volju za životom. Prihvatio sam i rekao da ću pozvati vas ostale, te da ćemo najvjerojatnije doći svi zajedno. Moram priznati da sam vjerovao da više neću dolaziti u bilo kakvu vezu s Juliom, ali kako vidiš prevario sam se. – govorio je Campbell.

• Iznenadio sam se kada mi je Marc rekao što se dogodilo. Christine se znala ponekad čuti s Juliom i Michaelom, ali je i ona ostala iznenađena. Nismo više bili onako prisni kao nekada, ali Christine je uvijek nastojala održati neki nivo druženja, da ne dođe do potpunog razlaza. – rekao je Paul.

• Liz mi je rekla da je slutila da će se nešto dogoditi, ali ona se nikada i nije nešto posebno razgovarala s Juliom. Slutila je, kako kaže, po načinu na koji se ponašala u posljednje vrijeme našeg druženja. Primijetila je da se nešto događa, da Julia nešto krije. U svakom slučaju Liz nije bila iznenađena, kao da je to i očekivala. – rekao je Marc.

Kada su sve posložili u posudu i ostavili da se puretina pirja, pospremili su sve sa radnog stola i povukli se u dnevnu sobu. Prostranu sobu, u bijelo obojenu, s nekoliko velikih platnâ na zidovima, platnâ suvremenih slikara. U sobi se nalazio veliki trosjed, prekriven skupim pokrivačem, a pred njim bio je niski stol, na kojem su bili uredno složeni časopisi, revije. U sobi su se još nalazile dvije poveće fotelje. Na suprotnoj strani bio je niski regal, s mjestom za glazbene komponente, video rekorder, a u sredini se nalazio televizor, ekran kojeg je bio sigurnih 30 inča. Na policama regala, a i na policama sa strana, vidjele su se brojne knjige, video kasete, cd-i. Knjige su najviše bile priručnici o književnosti, i brojne likovne monografije. U svakom slučaju ukusno uređena prostorija, što je potvrđivalo dobar ukus domaćina, ali i njihove interese za književnost i likovnu umjetnost. Marc je otvorio mali ormarić za piće, u kojem su bile posložene boce raznih pića, od nekoliko marki whiskeya, do vermuta, konjaka, piňa colade, coiantreaua, i drugih. Sva trojica su se odlučili za whiskey, te je Marc otišao u kuhinju po led.

Oko sedam sati došle su Maggy i Liz. Našle su se u gradu ranije i bile u galeriji i knjižari, gdje će se, kako su Marc i Campbell pretpostavljali, održati promocija Maggyne nove knjige. Došle su pomalo umorne od šetnje u gradskoj gužvi, a bile su i gladne. Čim su stigle obaviještene su da je večera predviđena oko devet sati. Znači morale su se zadovoljiti laganim sendvičem, kojeg im je Marc odmah pošao spremiti u kuhinju. Svi su se tako sakupili u dnevnu sobu u očekivanju ostalih. Marc se tada sjetio da će trebati pripremiti blagovaonicu za toliko ljudi. Trebalo je raširiti stol, donijeti stolice iz kuhinje kako bi svi kasnije mogli sjesti. Liz je donijela iz sobe veliki stolnjak, kojeg su Marc i ona dobili za vjenčanje od prijatelja. Na njemu je dobar dio bio ručno izvezen. Svi su tako pomalo sudjelovali u pripremama i moglo se osjetiti uzbuđenje što će opet biti zajedno, mada je povod današnjem njihovu susretu ipak nešto zlokobno.

Čavrljajući tako o raznim stvarima, dočekali su i ostale. Richard je došao sam. Carol je smatrala da joj nije mjesto na tom sastanku, jer je ona samo čula o Juliji. Nije poznavala Richarda dok su trajala druženja s Julijom. Christine je došla zajedno s Cliveom i Mary. Došli su onako nasmiješeni, veseli, ali jedan dio tog veselja nestao je kada su se okupili oko stola u blagovaonici. Svi su osjetili da se pomalo približava razgovor o glavnom razlogu njihova današnjeg sastanka. Da malo razbiju napetost, koja se, usput budi rečeno, mogla i osjetiti u prostoriji, Marc je rekao da su se on i Campbell dogovorili da će spremiti puretinu sa sirom, što su svi voljeli. Spomenuo je kako su i on i Paul pomagali u spremanju, to jest, da se Campbell nije ljutio što je imao smetnju u kuhinji, poznavajući njegovu naviku da uvijek sve sam radi. Na stol su donijeli tanjure, čaše, pribor za jelo, vino, kruh, a zatim je Marc otišao u kuhinju donijeti i ono glavno, puretinu, salate. Liz je predložila da bi svi mogli početi s jednim aperitivom, što je odmah prihvaćeno. Sama je natočila svima piće, jer ona je, na koncu, domaćica ove kuće. Nazdravili su, otpili i odložili čaše na stol. Marc i Campbell su počeli stavljati hranu na tanjure, i večera je mogla započeti.

Prvi dio večere, skoro je protekao bez razgovora. Tada je Christine rekla da je čula što se dogodilo. Nije htjela reći da je slutila da će se to dogoditi, ali moglo se naslutiti da ona nešto zna. Ona nikada nije željela potpuno prekinuti sa Juliom, te su se one znale ponekad ili naći ili čuti telefonom. Christine je znala da je Julia zastranila u svom ponašanju. Nije nikada mogla razumjeti njeno histeriziranje oko svake i najmanje stvari. U razgovorima s Julijom, primijetila je da Julia spominje neke osobe koje se inače nisu družile s ostalima iz družine. Ali nikada nije htjela reći čime se te osobe u stvari bave. Julia je išla na sastanke s tim ljudima. Christine nije znala gdje su se održavali takvi susreti, ali slutila je da tu ima nečeg tajanstvenog. Nije joj se to svidjelo, ali odlučila je da će izdržati ono malo vremena što su zajedno, i prihvatila je činjenicu da joj Julia ne želi reći o tim ljudima i o tim sastancima ništa više od onog što je rekla, a to je skoro ništa. Primijetila je da su teme njihovih razgovora bile izmijenjene. Juliju više nisu zanimale umjetnosti, moda, ili nešto o čemu su znali pričati kada su bili zajedno. Njen interes, iznenada, postale su stvari u vezi nadnaravnog, u vezi magije, gatanja, i sličnih stvari. Istina da je to izlazilo iz nje, skoro pa neprimijetno, ali za nekoga tko ju je poznavao ranije, njen novi interes bio je nešto primjetno. Julia se počela mijenjati. Čak je prekinula ogovarati na način na koji je to prije radila. Čovjek bi pomislio da je to značilo da se tim više ne bavi, ali ne. Stekao se dojam da za nju nije važno što netko radi nešto onako kako radi, ona, Julia, će se već pobrinuti da se to izmijeni. Udaljavanje je bilo neizbježno.

• Dobra ti je ova puretina, Campbelle. – rekla je iznenada Maggy.

• Tada je odložila vilicu, očistila ruke o salvetu i pogledala ih onako jednog po jednog. - Htjela bih vam nešto reći, što vam nikada nisam rekla, jer sam smatrala da nije važno. Jednom prilikom bila sam u Julijinu stanu. Dogovorile smo se da ćemo se naći jedno poslije podne. Michaela nije bilo kod kuće, radio je. Kada sam stigla, prvo, morala sam zvoniti dugo na vratima. Nisam otišla, jer sam dobro znala da smo se dogovorile baš u taj sat. Bila sam uporna. Nakon nekoliko minuta Julia je otvorila vrata. Bila je nešto nervozna, ali tome nisam odmah pridavala važnosti. Izgledala je kao da sam ju prekinula u nekom poslu. Ušla sam u stan i odmah se uputila u dnevni boravak. Julia je rekla da bi bilo bolje da sjednemo u blagovaonici, ali nisam poslušala, nastavila sam prema dnevnoj sobi. Na stolu je bilo nekoliko knjiga, omotanih, i nekoliko svijeća raznih boja. Julia se u početku kao smela, nije znala što bi rekla. Onda pođe prema stolu i počne dizati i knjige i svijeće. Rekla je da je raspremala ormare i da je to pronašla, pa treba razvrstati što je za baciti, a što za ostaviti. Prihvatila sam to objašnjenje, na koncu i nije moja stvar što ona radi na svom stolu. Međutim, kasnije kada sam malo bolje razmislila, što bi nekome svijeće u raznim bojama, čemu one u stvari služe. Naš susret tada je prošao, rastale smo se i kasnije smo se našle možda još nekoliko puta. No, i ja sam primijetila da se Julia promijenila. Isto kao što i ti kažeš Christine, njeni interesi su se promijenili. Spomenula je da se nalazi s nekim ljudima, spominjala je nešto o nadnaravnim stvarima, magiji. Nisam previše razumjela i nisam zapitkivala. Ali na tren me prošla neka jeza. To mi se nije svidjelo. Kasnije sam putovala, radila, pisala svoju knjigu, tako da sam ju rijetko nazivala, ali sam jednom srela Michaela, koji mi je rekao da je Julia ostavila svoj posao i da uglavnom boravi u kući, eventualno ide na sastanke neke svoje grupe.

• Znači i ti si primijetila da se nešto nenormalno događa. – rekao je Paul. – ali ni meni nisi ništa rekla. – rekao je nezadovoljan otkrivenim.

• Spomenula sam ti jednom, ali si reagirao riječima, kao, znamo mi kakva je Julija, da je to vjerojatno jedan njen novi hir, te da će je to vjerojatno brzo proći. Nisi volio previše razgovarati o njoj, jer si je držao za jedna velika usta, iz kojih često izlaze vrlo neprobavljive riječi.

• Istina je da sam je smatrao za velika usta, ali nisam mogao ni misliti da će otići u tom pravcu. – dodao je Paul.

• Čuo sam za neke grupe koje se sastaju po stanovima. Čak organiziraju predavanja. Radi se uglavnom o primjeni znanja o magiji. Knjige o tome se danas mogu slobodno nabaviti, a i ne samo knjige. Ima tu i drugih pomagala. U svakom slučaju, koliko god svi takvi tvrdili da se radi o takozvanoj bijeloj magiji, riječ je ipak o magiji, i svatko tko se u to pača, vrlo vjerojatno ne završi dobro. Pogotovo ako se ne radi o bijeloj magiji, nego o nečem drugom.

• Ne znam što se to nekome dogodi da se uopće odluči baviti takvim stvarima. – rekao je Campbell. - Ne mogu zamisliti što se mora vrtiti u umovima takvih ljudi, posebno ako je cilj njihova angažmana u pravljenju zla drugome. – dodao je.

• Zar misliš da se Julia bavila zlom? – upitao je Marc. – Ne mogu vjerovati da bi to radila. Užasava me i sama pomisao da je možda htjela neko zlo napraviti nama. – rekao je stresavši ramena, a lice mu je prekrio izraz jeze.

• Znam što sam vidjela u njenoj dnevnoj sobi, a i samo njeno ponašanje. Koliko sam negdje pročitala takve osobe ne vole kad ih se otkrije u takvom poslu. Na koncu tko bi to volio? – rekla je Christine.

• Znam samo jedno, a to je da se s Juliom teško moglo razgovarati o bilo čemu, posebno u posljednje vrijeme. I uopće njena želja saznavanja i najsitnijih detalja o nekoj osobi, njeno ogovaranje, dvoličnost. Tu puno toga ne valja. Kakva li je duša jedne takve osobe? – rekla je Liz, tiho i tužnim, razočaravajućim glasom.

• Uopće, tko bi mogli biti ti ljudi s kojima se družila, kad je raskinula s većinom od nas? – upitao je Richard.

• Nemam pojma. – odgovorio je Marc.

• Ja znam samo to da nije nikada previše o njima pričala. A koliko se sjećam nikada nije spominjala što se ustvari radi na tim njihovim sastancima. – dodala je Christine.

• Čitao sam o tim stvarima. Rekao sam vam i ranije da sam osjetio neke stvari koje mi se nimalo nisu svidjele. Znao sam, u stvari čuo sam, a i negdje sam pročitao da se i danas ljudi organizirano bave zlom. Danas možda više nego ikada. Većina ljudi uopće niti ne vjeruje da se to može. Ljudi, uglavnom niti ne vjeruju da zlo postoji. – rekao je Campbell.

• Kako misliš? – upitao je Marc.

• Ljudi danas uopće malo razmišljaju o duhovnim stvarima. Većina modernih ljudi smatra da zlo, kao takvo, uopće ne postoji. A to je najveća varka od svih. Svi smo se mi izgubili u svakodnevnoj trci za novcem, uspjehom u poslu, ili traženjem neke osobne sreće. Ali čini mi se da je svi tražimo na krivom mjestu. – dodao je Campbell. – Baš malo prije nego ste došli, Marc i ja smo razgovarali o raznim stvarima, pa nam je palo na pamet da nitko od nas ovdje prisutnih nema djece. A svi smo u godinama kad smo već mogli imati, makar jedno. Zar to ne govori dovoljno o svima nama? – rekao je upitno gledajući svakog od perisutnih. – Toliko smo zaokupljeni traženjem toga nečega, da nam pred očima izmiču i najobičnije stvari. – rekao je. – Davnih dana sam vam natuknuo da osjećam nešto što nije u redu, ali vi mi niste povjerovali. Nije važno sada. Ali počeo sam tražiti informacije o nekim fenomenima, i pronašao sam neke knjige, ali i u magazinima je bilo za pročitati o sličnim fenomenima. Sjećam se jedne knjige jednog francuskog svećenika o magijskom djelovanju. Time se može nanijeti dosta zla nekome. Nismo niti svjesni koliko. – dodao je Campbell.

• Čula sam i ja za to, - dodala je Maggy, - samo nisam posebno obraćala pažnju. Vjerovala sam da ljudi znaju i pretjerati. Novine pišu svašta da bi se prodale. – rekla je. – Ali izgleda da ipak tu ima i previše istine. Negdje sam pročitala da se takve osobe, vidovite ili slične, sastaju da bi zajednički organizirano djelovale na nečiju štetu.

• Ma dobro što pokreće takve ljude na to? – upitao je Paul – Kakva to sila može nekoga navesti da se odluči nekome željeti i činiti zlo? – dodao je još jedno pitanje. – Sve mi je to strano.

• Znate svi da sam od nedavno ponovno počeo ići u crkvu. U samom početku nisam išao svaki dan, niti na službu. Volio sam biti sam u onoj crkvenoj tišini. Čitajući tako razne tekstove i iz Biblije, ali i neke knjige, kao i onu što sam je spomenuo, tek sam tada shvatio što znače one molitve za progonitelje naše koje, siguran sam i vi poznajete. – rekao je Campbell. – Postoje ljudi koje se odluče za zlo. To je sigurno stvar izbora. Jer ne može me nitko natjerati da nekome učinim zlo, to mora biti vlastita odluka. To je vlastiti put u provaliju. – dodao je.

• Ja sam uvijek mislila da ti pretjeruješ. – rekla je Liz. – Kad je čovjek nezadovoljan onda nastoji pronaći neki izlaz i objašnjenje, pa sam mislila da si to pronašao u takvom uvjerenju. Po svemu sudeći, po onome što sam čula večeras, izgleda, Campbelle, da imaš pravo. – rekla je.

• Da se vratimo na Juliju. – rekao je Marc. – Što ćemo učiniti? – upitao je.

• Ne znam sam – uključio se Richard. – Dugo je nisam vidio, i da budem iskren to mi nimalo nije smetalo. Skoro da sam zaboravio da postoji. Čak ni Michaela nisam dugo vidio.

• Stvarno, što je s njime? Niti njega često ne viđamo kao nekada. – čuo se Marcov glas.

• Ne viđamo ga, jer nigdje nije htio ići bez svoje žene, a siguran sam da je i sam shvatio s kime živi. – dodala je Liz.

• Bez obzira na sve, ovo je ipak jezivo. Što ćemo napraviti? – upitala je Christine. – Hoćemo li je posjetiti u bolnici? Treba li zaboraviti stare nesporazume i dati joj šansu da se izvuče? – upitala je i pogledala ostale. – A što ako joj je doprlo do mozga što je činila, ako je činila? Što ako ju je sama ta spoznaja i dovela do odluke koju je donijela?

• Mora da je strašno kad to čovjek shvati. – rekao je Campbell. – Možda joj treba dati šansu. Trebalo bi je posjetiti u bolnici, a kasnije ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati. Posjeta svakako ne znači da se moramo družiti. Neke stvari se ipak ne mogu zaboraviti. – rekao je Campbell. – Mislio sam da je za mene završena priča o Juliji, ali izgleda da još nije. Možda bi je stvarno trebalo posjetiti, a kasnije ćemo odlučiti kako ćemo se ponašati. Moram priznati da ni sam nisam oduševljen, ali ako joj to treba da se othrva smrti i da pokuša ponovno, mislim da je vrijedno.

• I ja mislim tako. Bez obzira na sve trebali bi je posjetiti i dati joj tu priliku. Na koncu svak će ipak jednom odgovarati za sve što je ikada učinio, pa i za zla koja je učinio. A ako je ta zla činio namjerno, … - rekao je Marc. – Jeza me hvata od svega toga. – dodao je.

• Dobro završimo sada večeru. Jeli vam se svidjela večera? – upitao je Marc želeći promijeniti temu razgovora.

Svi su se složili da je večera bila dobra i sa zadovoljstvom su prihvatili promjenu teme razgovora. Kao da su jedva čekali da se to dogodi. Čavrljali su o svojim planovima u bliskoj budućnosti. Nekako su izbjegli temu o djeci, mada ih je ta tema zasigurno zaintrigirala. Makar neke od njih.

Maggy je pričala o svojoj novoj knjizi, promocija koje će biti za koji dan. Naravno svi su bili pozvani. Mary se malo potužila na dosadu svog posla, na učenike koji rijetko kada pokažu zanimanje za ono što im predaje. Richard je spomenuo svoj novi projekt, zgradu neke privatne škole. Rekao je da njihova građevinska tvrtka posluje uspješno i da imaju ugovorenih poslova bar za par godina. Njegova Carol je zadovoljna svojim poslom i uspjehom koji imaju. Christine, ponovno vesela, je rekla da se uspješno prodaju aranžmani za kružna putovanja brodovima. Rekla je da se sve više ljudi odlučuje na takva putovanja. Paul je spomenuo da se sprema pokrenuti novu seriju crtića u suradnji sa jednom poznatom kućom iz Hollywooda. Dodao je da je i dalje uspješan njegov crtani serijal koji objavljuje svakodnevno u novinama. Clive se konačno odlučio sakupiti neke svoje radove objavljene po raznim novinama i objaviti knjigu svojih reportaža s temama iz njihova grada. Pat i Phillip su cijelo vrijeme bili šutljivi, uglavno su se slagali s onim što su drugi govorili. Da li se što događalo među njima, nitko nije znao. Marc se pohvalio uspjehom koji ima njegova izdavačka kuća s prodajom nove dječje enciklopedije. To je u stvari prvo izdanje koje nije beletristika, a koje je postalo uspješnica njegove kuće. Liz se sprema sudjelovati u preuređenju jedne galerije u glavnoj ulici. To joj je veliki izazov i možda joj pomogne da, makar za neko vrijeme, bude u boljem raspoloženju. Kakva sreća za Clivea! A Campbell će prvo malo odmoriti i početi tražiti nešto novo u svom radu. Možda novi stil?

• Ova večera i nije bila tako loša. – pomislio je Campbell. – Zanemarimo li povod susreta, sve je ispalo više nego dobro. Možda su porazgovarali iskrenije nego ikada ranije. Možda. Možda ih je ipak nešto potaknulo da promisle bolje o svom budućem potezu. Možda su ipak oni pravi prijatelji koji su zbog svakodnevne trke, na tren izgubili pojam o sebi i drugima oko sebe. Možda ova večera bude neki novi početak i uvod u iskrenije druženje, stepenica u zrelije druženje i ponašanje svih njih. – pomislio je zadovoljan. – A Julia? Što s Juliom? – zapitao se. – Ništa. Sutra će je svi zajedno posjetiti. Učinit će svi svoj dio u pokušaju njena oživljavanja iz svijeta mrtvih. Možda joj to stvarno bude posljednja šansa za bijeg iz svijeta u kojem je zaglavila.

Rastali su se kasno u noć i svak se uputio svojoj kući. Sutradan će se naći pred ulazom u bolnicu oko jedan poslije podne. Tamo će ih čekati Michael. - Bože moj, a kako li je njemu? – bila je još jedna misao koja se pojavila u Campbellovu umu.

Campbell se vratio u kuću na selu. Opet je osjetio onaj mir. Noć je bila tiha, bez vjetra. Otuširao se i izašao na terasu. Nebo je bilo vedro. Sjeo je na stolicu i odahnuo. Završio je dan kojem se unaprijed nije veselio. A ispalo je sve ipak u najboljem redu. Sjedeći tako i razmišljajući o svojim prijateljima, zaspao je.

-------

© Copyright by Emanuel Jurica Beroš, 1999.

Veritas - Magnificat anima mea Dominum - katolički magazin - 1999.-2008. - ISSN 1334-1367 - Impressum

http://www.veritas.com.hr + http://www.veritas.org.es - Copyright © 1999.-2008. by Veritas

Glavni izvori vijesti: Radio Vatikan, HKR, IKA, CNA, LifeSite, Kath.Net, Kathpedia, ACI Prensa, Enciclopedia Católica, ACI Digital, H2O News

Veritas je pohranjen u digitalnom arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice - This product includes PHP - Hosted by: Nano promocija