|
Bio je sparan ljetni dan u malom mjestu u Zagorju, u
kojem su uglavnom sva mjesta mala. Od vrućine je titrao zrak. Tračnice su se
savijale na horizontu. Vlak bi trebao svaki čas. Samo što nije...
Malobrojni putnici čekali su ga raštrkani po peronu
željezničke stanice bespomoćno trpeći vrućinu. Udubih se u svoje misli,
bremenite toga dana. Kao i mnogih drugih dana...
Znam već unaprijed da bi ovo mogla biti jedna
strašno srcedrapateljna i patetična priča (sklona sam tome po prirodi) ili jedna
od onih s naravoučenijem. Pomalo kao alegorija. Kad malo bolje razmislim, taj je
dan baš bio takav. Dan alegorija. Iako je započeo kao i svaki drugi dan. Kao što
već započinju dani od kojih ne očekuješ neke velike i značajne preokrete,
zahvate sudbine ni intervencije bilo koje vrste. Ne. Jedan od dana u kojima
mehanički obavljaš radnje koje moraš da bi se ubrajao u ljudska bića koja
ispunjavaju svoje zadaće.
Toga sam jutra na stanici ugledala neku ženu.
Izgledala je poput tipičnog turista kakve možete vidjeti za ljetnih mjeseci, ali
uglavnom na obali ili u gradovima. Pretrpan ruksak koji govori da je vidio dosta
toga, safari hlače do koljena, sportske sandale... Koji bi turist izabrao doći u
B... Pretpostavih da je na nekom proputovanju. I odoh za svojim poslom. Ali...
Trgne me iz onih misli kolegica u nekom povišenom
stanju u kojem su obicno ljudi kad se dogodi neka nesreća. Nestade teških misli
i odjednom se osjetih spremna za akciju. Bilo koje vrste. Povela me do neke
žene. Prepoznah u njoj onu od jutros i pomislih kako je vjerojatno moja
znatiželja dovela do toga da je sad i upoznam. Ruskinja je i traži smještaj.
Toliko smo razumjele. Govori engleski i njemački, ali ne želi govoriti na
engleskom. Nije baš iz Rusije, nego iz neke bivše sovjetske države, ali ne želi
reći koje. Nije ni turist, nego putuje prema zapadu, ali ne želi reći kamo. I
treba joj smještaj za mjesec dana. I moli da joj pomognemo. Ništa mi nije padalo
na pamet. A onda sam se sjetila da u susjednom mjestu postoje neke Ruskinje i da
bi mogla s njima stupiti u kontakt. Dala sam joj broj prijateljice koja će ju
onda povezati s njima i to je bilo sve čemu sam se mogla domisliti. Pričala je
cijelo vrijeme, na ruskom naravno, i ja sam se stvarno trudila da je razumijem.
Da joj saznam sudbinu. Djelovala je njegovano, obrazovano i inteligentno. Kao
netko tko se ne smuca inače po zagorskim selima i traži smještaj od nepoznatih
ljudi.
I tko će je primiti. Da li ste ikada čuli da je netko iz čista mira pustio
nekoga u kuću i dao mu da stanuje kod njega mjesec dana uz neke poslove za
naknadu. Ja jesam, to se događalo u biblijska vremena, u srednjem vijeku, na
divljem zapadu i možda pogdjekad još, kad je zakon gostoprimstva važio. Ima toga
i u romanima, posebno kod Mike Waltarija ili Selme Lagerlof. Ti Nordijci vole
primati nepoznate u kucu... Zaista ne znam ni jedan slučaj da se to ikada
dogodilo u Zagorju. Poznatog će još i primiti, ali ne na dugo.
Naš vlak je stigao i morale smo poći, kolegica i
ja. Ostavismo je tamo s njezinim torbama i njezinom pričom. I neizvjesnošću dana
i noci. Ja sam toga dana imala gdje spavati, ali mi cijelo poslijepodne i veče
nešto nije dalo mira, shvaćajuci kako u mom mjestu koje sam napustila prije
godinu dana, večeras postoji netko tko toga nema. Poslije su mi se svakakve
misli motale po glavi. Da, vjerojatno je neka prostitutka, ili je možda muža
ubila, pa je sad u bijegu, ili je, što je još najvjerojatnije, čečenska
terorostica. Zašto bi se inace itko skrivao po zagorskim selima, osim ako nije
neki zločinac koji želi sebi zamesti trag. To je znači život nama zapravo bio u
opasnosti.
Ne znam što je s njom bilo, ne znam gdje je
spavala te noći. Ispostavilo se da su one Ruskinje s kojima sam ja računala, u
Rusiji. Ne znam je li se našao netko tko bi je primio, jer, možda je svaki
čovjek andeo, pa makar bio i čečenski terorist.
Priča se nastavlja u vlaku. Nečija druga, a možda
i moja.
Još uvijek pod dojmom susreta komentirale smo ovu neobičnu ženu nastojeći
proniknuti u njezinu priču. No u jednom mi trenu pažnju privuku ostali putnici u
kupeu. Bili su to vjerojatno baka i unuk. Žena je djelovala uznemireno i očajno.
Nekako na rubu suza. Mali je dečko pokunjeno sjedio u kutu i zapitkivao baku kad
ce stići u Vrapče. Istovremeno osjetih tjeskobu, sluteći tragičnu obiteljsku
situaciju. Jednostavno imam nos za to. Šesto čulo za tragedije. Iako, letimičan
pogled na ovo dvoje bio je dovoljan, oni su u nekoj nevolji. Bakica je bila na
rubu suza i znala sam, čim bih joj se obratila, istresla bi, plačući, cijelu
potresnu priču, i ja to jednostavno nisam mogla, jer je knedla već bila u grlu i
rasplakala bih se istoga trena. Moja tolerancija teških sudbina u tome je danu
bila zadovoljena.
Iz nevezanog razgovora, malo kasnije, ipak saznasmo da putuje u Vrapče, sinu u
posjetu. O detaljima se nismo raspitivali, upravo zbog one knedle u grlu.
Ne znam, valjda je sva moguća koncentracija
nesreće i ljudske bijede koja se mogla naći u komadiću svijeta kojim se uglavnom
krećem, toga dana odlučila ući baš u moj kupe. Nedugo zatim, na stanici u
Zaboku, ušle su dvije žene. Jedna je nesigurnim korakom vodila drugu još
nesigurnijeg koraka. Jedna je bila potpuno slijepa, a druga, pa ne znam koliko
je baš mogla vidjeti iza onih debelih naočala i očiju koje su neprestano
žmirkale. Dvije su žene nešto živo pričale, uopće ne ostavljajući dojam da je
njihov hendikep neka velika stvar.
Bile su žive toliko da je njihova životna energija ispunjavala prostor
posramljujući me do najsitnijih čestica. Iako dobro znam, nesreća ne čini
čovjeka nužno boljim kao što ga ni sreća ne čini. |
