|
Rujanski dani znaju biti prekrasni i topli, kao
izliveni u suncu. Mirisi ljeta na izmaku i jesen
što već svojim nagovještajima kuca na vrata,
drže se ruku pod ruku. Kao ljubavnici u šetnji
još zakratko, olistalim drvoredima. Drže se
nježno i pažljivo za ruke, jer uskoro, morat će
se rastati. Ljeto će ostati za nama, a jesen će
nas pokušati svojim zavodljivim bojama prirediti
za prijelaz sa raskošnoga i vrućega ljeta, u
pomalo sivkaste i hladne nadolazeće dane, koji
će neminovno morati završiti hladnom zimom.
Potkraj baš
takvoga, rujanskog dana, u večer koja smirajem
sjeda na okolne brežuljke i povjetarac koji se
kotrlja niz njihove padine, struji kao
upozorenje da će večer biti hladna. Ništa zato,
podignem ovratnik svoje jakne, malo popravim na
sebi odjeću i udahnem duboko. Toplina dolazi s
drugoga mjesta i ovaj povjetarac ničim ne može
pokvariti večer. Ona sjedi pored mene i stišče
se uz moje tijelo. Ispod nas tvrda drvena klupa,
no njena početna hladnoća otopila se poput leda
i sada je ugodna. Oko nas brojna svjetina, sa
svijećama u rukama. Tišina koja vlada u kratkim
trenucima između molitve, pjesme i novoga
čitanja, ima nekakvu dubinu i odjekuje u našim
dušama. U mislima, predajem se i promišljam.
Prisjećam se puta kojim sam maločas prošao.
Četrnaest postaja u noći. Pred svakom od njih
sam zastao u duši. Premda su me noge nosile sa
svjetinom u povorci dugoj i brojnoj, bez početka
i kraja, u kojoj je svjetlucalo tisuće malih
sitnih svijeća, svjetiljki, iskrica u moru ljudi
predivnoga sjaja. Pogledom sam pratio njihove
korake i slijedio ih u ritmu, prašnjavim putem
križnoga puta. Pred postajama samo pogled pao bi
na prizore okupane u sjaju svjetla, stidljiva i
žuta. U duši pred svakom, ponio sam svoje
ljubavi i patnje. Spustio sam ispred svake od
postaja u mraku po jednu želju i molitvu. Stežem
ovdje pored sebe, tu na širokome prostoru ispred
velikog oltara, njeno tijelo, njenu dušu grijem
ljubavi što je svakoga trenutka i svakom
molitvom još jača i čvršća. Zavjet sveti što joj
nekad dadoh ispred Boga obnavljam ga tu pred
njime opet, usred tišine.
Dok uz svoje
tijelo osjetim naslonjeno njeno, prisjećam se
svojih dugih putovanja, izbivanja iz doma,
prisjećam se da sam često bio daleko od srca
njena. Prisjećam se njenih slutnji, strahova i
ljutnje. Prisjećam se patnje i boli. Teških
noćnih lomova i jutara bez snova. Svih
negdašnjih strepnji.
Večeras u ovoj
lijepoj noći, hladnoj ali punoj topline, otvara
mi se srce i vidim put ispred mene.
Vidim put kojim
sam prošao. Vidim stazu križnoga puta, koja vodi
preko brijega do vrha i raspeća te se spušta
kroz šumu pored smrti i novoga uskrsnuća. U
svari ne vidim, sve mi je u glavi i vidim da sam
u životu otputovao daleko. Da sam prešao mnoge
pute i križeve, pregazio ljute. Vidim da sam
zašao daleko od ljubavi i doma i puca mi u srcu,
puca mi pred očima da je stvarno došlo vrijeme
da okrenem brod na drugu stranu, da zaplovim niz
vjetrove koji me vode i pokazuju smjer ka domu.
Znak sam Gospodine, od tebe zatražio i pružio si
ga meni i večeras. Ljubav si mi u srce usadio
obasuo me njome i sada sam ti zahvalan na tome.
Zato večeras dok
sjedim uz svoje voljeno biće, dok je stišćem uz
svoje tijelo na ovom povjetarcu, što nas hladi i
steže, osjetio sam među nama nešto trajno,
Gospodine, nešto što nas oduvijek veže. Shvatio
sam da je moj put završio ovdje i večeras i da
je preda mnom samo još jedan put, put povratka
svome domu. |
