Jednom davno bijaše neki otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća, Tuga, i mnogi drugi, uključujući i Ljubav.

Jednog dana osjećajima je nagoviješteno da će otok potonuti, tako da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htjela je ostati s otokom dok ne počne tonuti.

Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš dođe do Ljubavi u prelijepom čamcu. Ljubav reče:
•  Raskoši, možeš li me povest sa sobom?

Raskoš odgovori:
•  Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovdje nema mjesta za tebe.

Ljubav odluči upitati Taštinu, koja također prolažaše:
•  Taštino, molim te, pomozi mi!
•  Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra i uništit ćeš mi čamac – odgovori Taština.

Tuga je bila blizu, pa je Ljubav ponovno zatražila pomoć:
•  Tugo, dopusti mi da pođem s tobom.
•  Oh… Ljubavi, jako sam tužna pa više volim ići sama!

Sreća je prolazila kraj Ljubavi također, ali bijaše toliko sretna da nije čula kad ju je Ljubav zvala!

Iznenada se začu glas:
•  Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti.

Bio je to jedan starac. Ljubav posta tako sretna da čak zaboravi upitati starca za ime. Kad su stigli na suho, starac ode svojim putem.

Ljubav upita Znanje, drugog starca, za ime starca koji joj je pomogao.

•  Bilo je to Vrijeme – odgovori Znanje.
•  Vrijeme? Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo? – upita Ljubav.
•  Zato jer je jedino Vrijeme sposobno razumjeti kako je Ljubav velika – odgovori Znanje.

Pouka ove male priče: Uzmi vremena da shvatiš što je Prava Ljubav.