|
»E, moj Šime, e, moj Šime«!
Rugao se tako samome sebi, a ujedno se i
žalio. Što mu je drugo i preostalo. Sa svih strana pritiskla neimaština, a
pritiskla i djeca. Čoviče Božji, nji desetero. Jedno drugom do uva. Kad ih
čuje, uvijek se sjeti goluždravih vrabaca u gnijezdu. Samo, tamo je
odgovorna neka ptica, a ovdje je odgovoran on. Je li ptica svega svisna?
Nije znao. O svojoj odgovornosti misli da zna sve. Ko mu je kriv, nije se
triba ženit, a nije ni triba rađat toliku dicu. Ma, daj! Neka žene, neka
dice, Bog će svime upravit. On će se truditi koliko može.
Susreli su se nedavno iza sv. mise. Odlučili su ponovno krenuti starim
stazama. Ovako se više ne može. Po cijele godine rade oko duhana, a onda
kada ga treba prodati i ubrati plodove svoje muke, umiješa se država.
Nametnula velike namete na duhan i onaj tko ga proizvodi može od svega samo
preživjeti, i to na škrge. Osim duhana i vina, koje se prodavalo puno
slabije, nije se imalo što drugo proizvoditi. Pa ti preživi kad upeče
zvizdan i cvrčci počnu cvrčati ko ludi! Prokleta Jugoslavija i onaj ko ju je
izmislija! Stvarno su rvatski političari budale kada su se dali namamiti u
taku stupicu. Di su im bile oči? Zar se nisu ženili i naučili da prilikom
svi združivanja triba otvoriti ne četvore, već šestore oči pa i više. No,
stanje je takvo kakvo je i iz njega treba izići.
Ćiro je lijeno žurio Bosnom. Dobro su se rasporedili po njegovim vagonima.
Upadnu li žandari unutra i počnu prebirati, pristupit će unaprijed
smišljenom naumu. Jedni će otvarati prozore vlaka, a drugi će žandare kao
vreće izbacivati vani. Nakon toga i oni će morati iskočiti. Žandari im ne
smiju oduzeti duhan, a ne smiju ih ni uhvatiti. U prvom slučaju obitelj im
ostaje bez kruha, a u drugom bez glave. Već su se izvještili u skakanju.
Nikako ne smiš skočit u smiru kamo Ćiro iđe. Opasnost je da te silina zraka
baci pod kotače ili onamo kamo ne ćeš. Uvik niz struju zraka i uspit ćeš ako
budeš višt.
Sretno su jednoga popodneva stigli u blizinu
Travnika. Žandara ni za lijeka. Da su pametni, moglo je dobro biti i jednima
i drugima. Ali, eto nisu. Radije obavljaju svoj prljavi posa. No, tko i
šljivi. Putem su se napričali i napjevali. Istina, na postajama su bili tihi
i dobro motrili, ali zbog čega bi takvi bili putem. Čak su se usudili
prodati koji kilogram duhana nekima u vlaku, a i kasnije u okolnim kućama.
Ćutjeli su da ih ne će izdati. Duhan je trebao i jednima i drugima, a
žandari ni jednima ni drugima. Vlakovođi su dali nešto duhana badava. Kaže
da je naš. Ko zna, možda je, možda i nije! Nije to tako važno! Samo neka
vozi i drži jezik za zubima.
Raspodijelili su se u manje skupine. Tako je
opasnost manja i nitko nikome ne će smetati. Svatko se obvezao da će se
držati samo onih sela i mjesta koja su mu dodijeljena. Sastanak je ponovno
na istom mjestu i u isto vrijeme za tjedan dana. Zazvali su Boga i raspršili
se svojim putovima.
Šime je bio s još dvojicom. Jedno će vrijeme
ići skupa, a onda će se razdvojiti. Valjda će biti uspišni. Ako ne uspiju
sve prodati, ostavit će preostalo kod jataka neka oni polako prodaju.
Vrijedno je barem štogod zaradit.
Išli su šutke. Svatko je u svojoj glavi
prebirao svoje misli. Oće li ikada doći kraj ovakvom načinu života? Što su
Bogu skrivili da i teško kažnjava? Ma ne, nisu oni Bogu skrivili i on i ne
kažnjava. Kažnjavaju i ljudi, oni koji bi tili da oni nisu oni, a to tako ne
iđe. Njihov narod nekada je davno došao u ove krajeve i oni sada ne kane
otići iz njih. Ne znaju što će djeca učiniti, ali oni zacijelo ne će.
Zrak je poput puščanog naboja proparala
naredba:
»Stoj«!
Sve im je bilo jasno. Žandari su se
priključili društvu. Odakle su samo saznali za njih? Kratko su se okrenuli.
Dvojica žandara držala su uperene puške u njih. Bilo je opasno bježati, ali
im se činilo da je to jedini spas. Raspršili su se svatko na svoju stranu.
Budu li pucali, netko će preživjeti i jednoga im se dana osvetiti. Nema veze
što su oni žandari, triba i samo dobro upamtit.
Šime je čuo pucanj. Ništa ga nije pogodilo, a
čini se ni duhan na njegovim leđima. Krajičkom oka primijetio je da onaj
manji žandar puca na neku drugu stranu od njega, a onaj veći i jači trči za
njim. Budale čovika! Valjda misli da će ga uhvatiti. Da ne bi! Bježao je on
i jačima u različitim prilikama. No, ni žandar se nije dao. Čuo je kako
dahće nedaleko od njega. Polako ga je sustizavao. Šime je davao sve od sebe.
Mora uspjeti. Žandar je i dalje teško dahtao. A onda je osjetio strahovitu
bol iznad srca. Krvavi vršak noža provirio mu je kroz kaput. Pomislio je da
je gotov. Nastavio je, ipak, dalje trčati, a vrška noža je nestalo. Ostala
je samo bol. Žandarova dahtanja također više nije bilo. Nastavio je bez
zaustavljanja. Zašao je u duboku šumu. Poznavao ju je već otprije. Tu je
negdi i Lašva. Umit će se, osvježiti, oprati ranu. Onaj nesritnjak ga je
zacilo probija bajunetom. Kada je vidio da je uspio, vjerojatno je prestao
za njim trčati čvrsto uvjeren da će zbog takve rane negdje ubrzo iskrvariti.
Baš ne će! Sreća da nije pucao u njega. Kako dobar čovik!
Izbio je na čistinu. Dolje niz strmu padinu
šumila je Lašva. Umalo se nije otkotrljao prema njoj. Da jest, bio bi to
kraj. Nije mogao dalje. Sjeo je ispod neke bukve. Mračilo mu se pred očima.
Samo će malo odmoriti, samo malo. Rukama se uhvatio za bukvu, bojeći se šuma
Lašve. Otplovio je i nešto čudno sanjao. Trzao se. Najedanput se probudio.
Ne zna koliko je dugo bio na tom mjestu. Još
se vidjelo kada je došao, a sada se izgleda dani, a ne smrkava. Ležao je u
lokvi krvi. Nije se više držao za bukvu. Protrnuo je. Sreća da je u snu pao
na suprotnu stranu od Lašve. S bolju se grko nasmiješio. Sad za sad izbjegao
je ono najgore. Što sad? Pogledao je na duhan. Kušao ga pomaknuti. Nije
mogao. Nabacao je na njega s mukom nešto granja. U daljini se nazirao
Travnik. Mora u bolnicu, razmišljao je. To je jedini spas. U suprotnom,
iskrvarit će ovdje na ovoj prokletoj padini. Teškom se mukom ustao.
»Bože, pomozi sad ili nikad. Ako ne pomogneš,
tebi ostavljam svoju obitelj. Ti si Bog, bolje ćeš se brinuti za nju od
mene. A mene ćeš valjda primiti u svoje odaje.«
Činilo mu se da ga Bog još ne želi sebi.
Kretao se polako. Nije više izbjegavao putove. Bilo mu je samo važno stići u
taj Travnik.
»Eha«, zaustavljao je netko konje iza njega.
Nije se okretao. Čuvao je snagu.
»Šime, jesi li to ti?«, začuo je poznati glas. Bio je to Suljo.
»Jesam Suljo, jesam«, slabašno je odgovorio i stao kao ukopan i dalje se ne
mičući.
»Na što to sličiš, čoviče Božji. Krvav si. Nije valjda da su te...?«
»Jesu Suljo, jesu«, ponovno je bio kratak.
»Pa kud si pošo?«
»U Travnik.«
»Što ćeš tamo?«
»Idem igrat kolo«, bio je zajedljiv Šime. Onda je nadodao: »Čoviče Božji,
idem u bolnicu.«
»Ma, znam, što ćeš drugo, oprosti, ja se jednostavno smeo. Pričekaj, popet
ću te na kola i odvesti tamo. Duvan ti je zaista uvik bija najbolji, nikada
nikoga nisi privarija njime. Dobar si ćojek.«
Šime se kasnije sjećao samo kako se penje u
kola. Činilo mu se to kao vječnost. Poslije je nastupila tišina. Probudio se
u bolničkoj postelji. Rame mu je bilo zavijeno. Unatoč svemu osjećao je
zadovoljstvo. Uspio se dokopati spasa. Morat će potražiti Sulju. Da njega
nije bilo, ko zna bi li ikada ovamo dospija! Možda bi mu pomoga neki drugi
dobar čovik, možda?
Duga tri mjeseca bila su potrebna da prizdravi
i mogne otputovati kući. Liječnici se nisu prestajali čuditi. Posebno nakon
što su čuli čitavu priču. Po njihovu mišljenju nemoguće je ostati živ u
takvim uvjetima. Ali, eto, on je ostao. Malo mu je pomoga Bog, malo ličnici,
malo njegova žilavost i sada putuje kući. Ne zna što je bilo s duhanom. Nije
to više toliko ni važno. Uspit će nekako s obitelji preživiti ovu godinu. U
oni koji su uspili prodati duvan pozajmit će nešto novca i to im dogodine
vratiti kada proda svoj. Iako i sami nemaju, pomoći će mu. I on je nekima od
nji pomaga u teškim časovima.
Slijedeće nedjelje iza sv. mise navratio je u
gostionicu. Nije imao čime kupiti piće. Htio je samo biti malo s ljudima i
ništa više. Uz put je htio čuti što je bilo s ostalima.
U jednom trenutku osjetio je da se nešto zbiva
iza njegovih leđa. Okrenuo se. Pred njim je stajao mjesni žandar Vaso.
»Tko ovu budalu dovede sada ovamo?«, pomislio
je odmah u sebi.
»Preživio si«, iščuđavao se Vaso i u istom
trenutku hvatao za pušku.
Šimi je bilo jasno što mu je činiti. Jedino mu
nije bilo jasno odakle Vaso tako brzo sve saznade. Virovatno mu je dojavija
onaj žandar iznad Travnika. Prisjetio se da mu se učinilo da ga odnekle
poznaje. Pusti sada razmišljanje.
Zamahnuo je ljevicom. U nju se uvijek najviše
pouzdavao.
Još dugo nakon nedjelje ruka ga je strahovito
boljela.
|
