|
Od malih me nogu silno
privlačila pustinja. Čvrsto sam odlučio da ju jednom moram vidjeti. I tako sam
ljetos radio i štedio sve dok nisam mogao odvojiti dovoljno novaca za put u
Egipat. U listopadu sam već bio tamo. Doživio sam ondje mnogo lijepog, no jedan
će mi dan ostati u posebnom sjećanju.
Bilo je jutro u Gizi, pred
sfingom. Prolazio sam pored oveće skupine egipatskih srednjoškolki. Nisam ih se
mogao nagledati, a one su to primijetile. Tko nije vidio Arapkinje, ne može
shvatiti koliko je u njima ženstvenosti. Sve su me gledale tamnim velikim očima,
i nešto mi dobacivale na arapskome. A nisam ni ja bio ružan. Visok, mlad, crn i
bradat ličio sam na njihova čovjeka. Takav sam se ja uhvatio desnicom za srce i
tužno nasmiješio. One su tada počele vrištati svojim čistim glasovima i od
smijeha zaklanjati lica maramama. Zatim su se malo stišale, pa mi se približile
i okružile me. Odasvud su me promatrale njihove oči. Neki me ozbiljni, promukao,
djevojački glas na engleskom upitao za ime. Podigao sam pogled i ostao zapanjen
ljepotom djevojke koja mi se obratila. U prvi joj mah nisam mogao ni odgovoriti.
A onda sam, ne prestajući gledati njenu smeđu kosu i, začudo, plave oči, rekao:
“Luka. A ti, kako se ti zoveš?” Opet sam čuo njen ugodan promukao glas: “Amán.”
Neka me crnka zadirkivala: “Loga, pričaj arapski! Mi ne volimo da se govori
engleski!”, no ona me nije zanimala. Ponovio sam: “Amán. Lijepo ime, a što
znači?” Na moju je žalost baš tada profesor tih djevojaka nešto viknuo, i one su
se brzo udaljile od mene, te krenule prema sfingi. Zaderao sam se: “Amán!” Glas
mi je zahvaljujući pustinjskom zraku bio jak i promukao. Uživao sam u njemu. Ona
je zastala, okrenula se i gledala me. Zamolio sam ju za fotografiju, no nije
htjela. Zaogrnula se maramom i potrčala za prijateljicama. Znao sam da je nikad
više neću vidjeti.
Predveče sam istog dana jahao
na magarcu jednog Arapina. On je trčao straga i vičući upravljao svojom pomalo
neposlušnom životinjom koja je voljela zastraniti uz ruševine nekih nepoznatih
piramida. Činio mi se bliskim taj maleni, snažni i tvrdoglavi bijeli magarac. Na
jednoj je uzvisini odjednom zastao kao da je i njega oduševio prekrasan pogled.
Naime, sa svih se strana vidjela samo pustinja i tek su se u daljini nazirale
tri velike piramide. Na nebu su već prve zvijezde zasjale. Naježio sam se od
ljepote. Mislio sam: “To je njena zemlja! Isuse, kako je lijepa! Zemlja Amán!” I
nehotice mi je na pamet pala ona biblijska slika o zvijezdama na nebu i pijesku
u pustinji. |
