|
Jedni tvrde da život piše priče a drugi da je
priča život. Svejedno kako okrećemo ove teze, rezultat je isti. Zato i ova
priča iz realnog života može se promatrati kroz dvije različite prizme da bi
na kraju dobili istu sliku. Koju ulogu ima u tome pisac? Pa sama imenica
«pisac» pojašnjava sve. On je samo vješt obrtnik koji crnim na bijelo
prenaša priču koju je napisao život. Pođimo redom. Svaka priča počinje sa –
bila jednom ….. pa tako i ova naša.
U Slovačkoj je živio ugledan i bogat židovski par porijeklom iz Ukrajine.
Oboje su bili plemičkog porijekla, bogati i sa velikim gospodarskim i
zemljišnim posjedom. Kod preseljenja u Slovačku, ponijeli su sobom dio
bogatstva. Sreću mladog para upotpunila je djevojčica Ester koja se rodila
neposredno pred Drugi svjetski rat. Majka Rahel imala je u vrijeme poroda
samo 18 godina a otac Jakob 19. U to vrijeme crni su se oblaci nadvili nad
Europom iz kojih se na mnoge narode pa tako i na židovski obrušilo zlo i
jad. Nacistička aždaja bljuvala je vatru mržnje prijeteći da uništi sve
pripadnike naroda koji nisu pripadali povlaštenoj kasti «nadljudi».
Uvertire, paljenje Reichstaga u Berlinu i «osveta» nad navodnim krivcima,
židovskim narodom, paljenjem Sinagoga, pljačkanje židovskih radnji i
zločinačka umorstva dali su naslutiti što će se dogoditi kad Hitler podjarmi
Europu. Mala židovska obitelj u Slovačkoj još se zarana zabrinula za svoju
budućnost. Stajali su pred alternativom, odseliti se, pobjeći ili ostati u
nadi da im se ništa neće dogoditi. Pitanje je bilo, kamo pobjeći? Ni jedna
država u Europi nije bila sigurna. Odlučili su se na težak korak – promjenu
vjere. Postali su kršćani. Od židovske obitelji Goldmajer postala je
katolička obitelj Majer.
- Sve će se dobro završiti, tješio je Jakob svoju mladu suprugu Rahel. Više
nismo židovske vjere pa se ne trebamo bojati progona ako nacisti upadnu u
Slovačku. U dokumentima stoji da smo kršćani. To je dovoljno.
Jakob se prevario. Kad su Nijemci nasilno anketirali istočnu susjednu
državu, postali su gospodari života i smrti pripadnika «nečistih rasa».
Nitko više nije bio siguran za svoju imovinu i goli život. Ni pripadnici
slavenskog a kamoli židovskog naroda. Vidjevši što se događa, Jakob i Rahel
u zadnji su čas dali svoje malo dijete, osmomjesečnu djevojčicu Ester jednom
svom slugi sa gazdinstva da ju odnese njihovoj njemačkoj prijateljici Aniti
Schulze koja je živjela blizu granice sa Bavarskom. Obitelj Schulze već je
imala dvoje djece, djevojčicu i sina, starih dvije i tri godine ali su si
žarko željeli treće dijete. Mala židovčica Ester došla je kao naručena u
katoličku obitelj Schulze koja je pripadala povlaštenoj njemačkoj kasti pa
nitko nije pravio pitanje o broju članova obitelji. Osim toga, gospođa
Schulze mudro je pripremila teren za prijem male židovske djevojčice. Jedno
je vrijeme glumila trudnu ženu i kad je navodno rodila, nitko se nije pitao
kako je rođena tako velika beba. U to vrijeme ljudi su imali drugih briga.
Majka i otac bebe Ester doživjeli su gorku sudbinu milijuna Židova u Europi.
Jednog dana u njihovu kuću upao je Gestapo. Znali su da je u njoj živi
tročlana obitelj. Nisu se obazirali na očajnički pokušaj Jakoba da ih uvjeri
dokumentima da su kršćani već su ga tukli i zlostavljali kako bi odao gdje
je dijete koje nisu zatekli u kući. U priču da je beba umrla nisu
povjerovali. Ubili su ga na pragu kuće pred očima supruge Rahel. Rahel su
deportirali u Ausschwitz, a imanje obitelji Goldmajer pukim slučajem dobila
je povlaštena njemačka obitelj Schulze koja je imala troje «čistorasne»
arijske djece i koja se na taj način nehotično obogatila.
Mlada Rahel doživjela je pakao Ausschwitza. Kao mlada žena pala je u ruke
zloglasnog doktora Mengela koji je na njoj vršio grozne eksperimente. Bila
je pokusni kunić za doktora koji ne zaslužuje niti titulu a kamo li da ga se
smatra čovjekom. Beštija u ljudskoj spodobi uspjela je mladu i lijepu ženu
Rahel pretvoriti u ljudsku podrtinu. Za razliku od drugih žena koje su nakon
strašnih eksperimenata umirale, Rahel je na životu održavala nada da će
jednog dana u svoje naručje stisnuti svoju kćerkicu Ester za koju je bila
sigurna da će pod zaštitom njene njemačke prijateljice preživjeti nacistički
teror i vladavinu.
Obitelj Schulze preselila se u Bavarsku. Obitelj Schulze bila je duboko
privržena kršćanskoj vjeri i tradiciji da bar jedan sin obitelji mora
postati svećenik ili jedna kći opatica. Kako su Nacisti cijelo vrijeme
tragali za nestalom kćerkicom židovske obitelji Goldmajer, odnosno Majer,
novi roditelji Ester smatrali su da je za nju najsigurnije mjesto samostan.
Ester su još u predškolskoj dobi preuzele opatice jednog samostana u
Bavarskoj u očekivanju da će se jednog dana mlada djevojka zarediti i
postati opatica. Trud opatica da odgoji i školuje malu Ester, obitelj
Schulze bogato je nagradila dijelom bogatstva koje je nekada pripadalo
židovskoj obitelji Goldmajer, roditeljima djevojčice Ester.
Rat je završio. Rahel je nekim čudom proživjela strahote Ausschwitza. Snažna
volja koja ju je održala na životu da dočeka vrijeme susreta sa svojom
djevojčicom, ta ista snaga tjerala ju je na jug Njemačke gdje je sada
boravila njena prijateljica Anita Schulze kojoj je povjerila na čuvanje tada
osam mjeseci staru kćerkicu Ester. Rahel je uspjela pronaći obitelj Schulze.
Umjesto radosnog zagrljaja sa svojom kćerkicom, servirana joj je grozna laž,
da mala Ester više nije na životu jer se je nesretnim slučajem utopila u
obližnjem ribnjaku. Šokantna vijest kojom je bila pogođena nesretna,
iscrpljena žena, pomutio joj je ionako oslabljen osjećaj za realnost pa je
bez dvojbe i sumnje prihvatila laž za istinu. Više nije bilo razloga da se
bori za život koji više nije imao sadržaja. Slomljene duše i bez nade za
budućnost Rahel je učinila ono što Nacistima nije uspjelo u Ausschwitzu,
oduzela je sama sebi život. Utopila se u onom ribnjaku gdje se navodno
utopila njena mala djevojčica.
Osjećaj krivnje za smrt prijateljice Rahel i prikrivanje prave istine o
porijeklu djevojčice Ester, prisilio je cijelu obitelj Schulze na zavjeru
šutnje. Istovremeno je od male djevojčice Ester postala stasita djevojka,
savršenog obrazovanja i katoličkog odgoja izraženog u velikoj želji da bude
što bliže Bogu i da postane božja sluga. Po navršenoj punoljetnosti,
iskušenica Ester Schulze, alias Goldmajer biva zaređena i postaje časna
sestra Ester. Tajnu paradoksa da je mlada židovska djevojka ne poznavajući
svoje podrijetlo postala katolička opatica, znala je samo obitelj Schultze,
njeni navodni roditelji i dvoje starije braće koji to zapravo nisu bili.
Ester je bila sretna. Služila je Bogu i katoličkom redu kojem je pripadala.
Izvan samostana radila je u bolnici na radnom mjestu sestre bolničarke a u
samostanu je vodila knjigovodstvo i šivala kute i rublje časnih sestara.
Kvalitetno i sveopće stručno obrazovanje koje je stekla u samostanu mogla je
sada primijeniti u praksi, vračajući katoličkom redu ono što su oni u nju
investirali, ne znajući istinu da je njena njemačka obitelj Schulze
samostanu darovala veliko bogatstvo koje su Nacisti oteli njenim pravim
roditeljima Goldmajer i dali svojim njemačkim podanicima.
Tako su prolazili dani i godine. Prvobitna radost da je pripadnica
katoličkog reda i da živi u samostanu, počela je splašnjavati kad je Ester
dublje pronikla u život iza samostanskih zidova. Osim toga, sve ju je više
mučila sumnja da nešto nije u redu s njenim podrijetlom. Još kao maloj
djevojčici braća su joj u nekoliko navrata nepažnjom dobacila da im ona nije
prava sestra. Tada još u dječjoj dobi nije tome pridavala posebno značenje.
Sada joj je neko sedmo čulo podgrijavalo ovu sumnju. Te dvije sumnje grizle
su dušu mlade opatice i iz dana u dan činile ju sve nesretnijom. Zavjet koji
je dala Bogu ostao je čvrst i nedodirljiv ali zavjet katoličkom redu koji je
položila prilikom zaređivanja postajao je sve labaviji i tanji. Život i
moral časnih sestara iza manastirskih zidina nije odgovarao moralnoj slici
opatica kojom su se one predstavljale javnosti. Po mišljenju Ester, opatice
ovog samostana u kojem je živjela, nisu zaslužile predikat časnih sestara.
Borba savjesti mlade opatice kulminirao je odlukom da istupi iz katoličkog
reda kojem su pripadale ove žiteljke samostana. Čednorednu odoru katoličke
časne sestre zamijenila je civilnom odjećom. Napustila je samostan,
nastanila se na jugu Njemačke i zaposlila u jednoj drugoj bolnici na poslu
sestre bolničarke. Reference i poznanstva koja je stekla za vrijeme
službovanja u opatičkoj odori, pomogla su joj da dobi dobar posao. Poslije
ovog prvog koraka, slijedio je drugi.
Posjetila je svoju obitelj na koju je napravila veliki pritisak da joj
otkriju pravu istinu jer joj njeni osjećaji govore da je oko njenog
podrijetla ovijen veo tajne. Nakon dugog nasrtanja kćeri Ester, majka Anita
se slomila te otkriva pravu istinu o njenom porijeklu i pojašnjava pod kojim
je uvjetima postala adoptirana kćerka. Priznala joj je da ju strašno voli,
više od svoje rođene djece i da je iz tog razloga zatajila njenoj majci da
je na životu. Da je slutiti mogla kakve će to imati posljedice, nikada to ne
bi učinila. Žali, pati i preuzima punu odgovornost za smrt njene prave
majke. Odvela ju je do kuće njenih pravih roditelja koja je neoštećena
nadživjela rat i sve pljačke.
Ester se dala u pomno pretraživanje roditeljskog doma. Na tavanu je pod
debelim plaštem prašine pronašla Davidovu zvijezdu i Talmut i kojem su bila
zapisana prava imena i porijeklo njenih roditelja. Tajna je rasvijetljena.
Razočarana žena prekinula je svaki kontakt sa njemačkom obitelju. Nastavila
je živjeti svojim drugim životom ali pod starim identitetom. Nije smatrala
za potrebnim da preuzme židovsko prezime svojih roditelja ili da konvertira
na židovsku vjeru. Vjera u Boga ostala je čvrsta. Kako sve vjeroispovijedi
slave Boga samo pod različitim imenima i znakovljem, za Ester nije bilo
važno ovo opredjeljenje.
Mlada i lijepa bolničarka vodila je skrušeni i pobožni život kako se to
dolikuje jednom vjerniku dok jednoga dana nije svoju ljubav prema Bogu
podijelila sa ljubavlju prema jednom muškarcu, poznatom glazbeniku.
Sklopljen je brak. Ester nije tajila svoje pravo porijeklo svom mužu koji je
također bio katoličke vjere. Njeno njemačko prezime roditelja koji su ju
posvojili, njen život u samostanu kao opatice, omogućili su joj sklapanje
braka bez problema. Brak je bio prvih godina sretan i harmoničan. Kad je
popustila prvobitna ljubavna opijenost, i kad su ušli u monotonu
svakodnevnicu, stigli su prvi problemi i problemčići, koji su zamutili vode
bračnog života. U jednoj bračnoj svađi, muž je izrekao strašnu uvredu kojom
je zabio nož u ranjeno srce svoje supruge, Rekao joj je, da su ju nacisti
zaboravili zajedno sa roditeljima i ostalim preživjelim Židovima ugušiti u
plinskoj komori.
Za Ester je to bio smak svijeta. Od jednog na drugi dan napustila je muža i
započela je novu etapu, treće dionice svog života. Svu svoju ljubav dala je
onome u koga je uvijek vjerovala – u Boga. U vjeri je tražila utjehu, vjera
je bila njena nada u bolju budućnost. No jaka duša smjestila se u slabo
tijelo. Proživljeni šokovi, uvijek nova razočaranja i duševni bolovi
izrodili su opaku bolest rak. Ester se povjerila Bogu i bila spremna izaći
pred njega. Pomirila se sa svojom njemačkom obitelju, braćom i ocem dok je
mati Anita u međuvremenu umrla. Ester im je oprostila veliki grijeh ali nije
bila spremna zaboraviti što se dogodilo. Bolesna žena, koliko god je žalila
za smrću svoje pomajke, toliko je žalila što nije sa njom zadržala kontakt
jer bi možda doznala neke podatke o svojim daljnjim članovima obitelj jer je
postojala mogućnost da netko od njih živi na Uralu. Selo iz kojeg su potekli
njeni roditelji više ne postoji. Svi su stanovnici pobijeni za vrijeme rata
ali u sačuvanim analima postoji zapis o plemičkom porijeklu njenih tjelesnih
roditelja. Premalo da bi se mogao slijediti trag unatrag.
No prije nego li je Ester pošla na posljednji put, ovozemaljski liječnici
odbili su joj dati putnu kartu, a svećenik posljednju pomast. Slijedila je
jedna za drugom nekoliko teških operacija. Rezultat je bio neočekivan. Žena
je ozdravila. Time je započela četvrta etapa njenog života koja joj je
donijela nova iznenađenja. Ostala je katolkinja ali se počela intenzivno
baviti proučavanjem drugih religija. Upisuje studij i dalje proučava
Katolicizam, studira Budizam, Islam i Jevrejsku vjeru. U njima traži
zajedničko korijenje i put koji vodi u vječnost. Pri tome ne zapušta
ovozemaljski život kojeg skromno uživa poslije svog «trećeg» rođenja. Od
ljudi, bez obzira kakvo mišljenje ima o njima, nikada se nije potpuno
distancirala. Sklapala je nova poznanstva i odvajala se od onih koji joj
nisu odgovarali po moralu, vjeri ili svjetonazoru. Iako je zazirala od
Poljske i Poljaka radi njihove uloge i odnosa u Drugom svjetskom ratu prema
svojim židovskim sunarodnjacima, upoznala je jednog Poljaka njemačkog
porijekla. S vremenom je prijateljstvo preraslo u simpatiju koja obećava
čvršću vezu. To više nije žarka mladenačka ljubav, već prisna veza dvaju
odraslih i zrelih osoba. Iako je brakorazvodna parnica prvog braka odavno
održana, Ester još ne pomišlja na novu, civilno ozakonjenu vezu. Postala je
oprezna tim više što je doživjela još jedno, doduše ugodno iznenađenje. Njen
novi poznanik, njena nova simpatija – židovske je vjere!
Time se zatvara životni krug Ester započet rođenjem od židovskih roditelja,
prelaska na katolicizam, života katoličke opatice u samostanu, katoličkom
ženidbom, pobjedom nad opakom bolešću i zadnjim poznanstvom koje ju vrača
iskonskom porijeklu od kuda je započela njena životna priča. Vjera u Boga
dala je ovoj ženi snagu da prebrodi sve životne opasnosti koje su joj
prijetile. Vjera u Boga i tolerantnost prema drugim vjerama široko su joj
otvorila vrata božjih hramova bilo da su to Džamije, Sinagoge ili katoličke
crkve, jer Boga je tražila, našla i s njim razgovarala u svim tim posvećenim
kućama.
|
