|
U jednoj malenoj,
prekrasnoj zemlji, (neki kažu, blagoslovljenoj od Gospodina), jedne
hladne, prosinačke noći, rodilo se dijete, maleno, sićušno i gotovo
mrtvo. Anđeli su ga hrabrili da izdrži i uđe u ovaj svijet, ali
djetešce nije davalo znakove života. Tada Gospodinove usne poljubiše
male i hladne djetetove usnice. I Krist mu nježno šapnu u uho: "Moj
si, dragocjen si u mojim očima, ja te ljubim. Kreni stazom života i
traži malena, sitna zrnca u pijesku. Kad se jednom u nebu sretnemo,
otkrit ću ti zašto mi trebaju. Dijete oživje.
I tako, dijete je
raslo, pokušavajući revno ispuniti u srce usađenu molbu. No, zrnca
su bila tako sićušna i malena, da je dijete često gubilo snagu,
skupljajući ih na riječnoj obali. Jednom, naiđoše kopači zlata i
grohotom se počeše smijati, kad vidješe mladića kako prebire
pijesak. U malenoj čašici koju je mladić imao, tek je dno bilo
pokriveno zlatnom prašinom.
"Prestani se
zamarati beznadnim stvarima", rekoše mu kopači. Otvoriše svoje torbe
i pokažu mu zlatno grumenje. "To je prava stvar u životu. Sad smo
bogati i uživat ćemo do smrti, a ti?"
"Uostalom, to i
nije pravo zlato", nastaviše kopači "Cijeli život tako provoditi,
samo radi neke molbe, koju je nekakav 'Gospodin' zamolio?"
"Ali on mi je
poklonio život, kako da mu ne ispunim želju?", odgovori mladić. Tu i
tamo, ponekad mu se sumnja pokušavala uvući u srce, ali on bi je
otjerao kao dosadnu muhu. Proglasiše ga čudakom i više ga nitko nije
dirao. Dok su njegovi poznanici već odavno uživali plodove svoga
bogatstva on, sada već sijed i malaksao starac, uporno je prebirao
pijesak. Jednom, nađoše ga kako spava na obali. Kad su mu prišli,
vidješe da je mrtav. Skromno ga sahraniše, a u ruku mu staviše
zlatnu prašinu koju je toliko vjerno skupljao. A bilo je tek toliko,
da mu je ispunila udubinu u jednom dlanu. I dok su ljudi žalili, što
je tako uludo potrošio život, on bi prenesen kod Gospodina. Sagnuo
je glavu i spustio se na koljena.
"Gospodine, vjerno
sam ti služio cijeli život, ispunio sam obećanje, ali toliko malo
sam sakupio." I pruži mu dlan.
Isus se nježno
nasmiješi i odgovori mu: "Moj prinče, to je dovoljno, da dobiješ
krunu i kraljuješ sa mnom."
Ali čovjek
odgovori: "Ne, Gospodine, nisam dostojan krune, samo ti imaš pravo
da je nosiš. Molim te, samo dopusti, da šećem tvojim nebeskim
livadama, i radujem se što sam s Tobom, u tvojoj ljubavi."
"I zadnje iskušenje
si prošao," odgovori mu Isus. "Neka te anđeli odvedu gdje želiš,
dijete moje. Drugima će zlato ostati na zemlji, jer, tamo im je i
srce. Ništa neće moći ponijeti sa sobom. Tvoje blago je u nebesima,
gdje život nikad ne prestaje. Blagoslovljen budi." |
