|
... mrak u sobi
Kad sam se
probudio još je bio mrak. Kroz spuštene rolete
dopirale su trake svjetla ulične rasvjete i
završavale na stropu. Sat nije zvonio, probudio
sam se po navici, u isto vrijeme kao i jučer.
Kako danas
preživjeti dan? Koja će me nada danas držati?
Najbolje da odmah
ustanem i odem na posao. Tako sam i napravio.
Tako je bilo i jučer. Ja znam da je bilo isto.
Ali se uvijek sjetim nekog novog detalja kojeg
se nisam sjetio jučer. Taj mi detalj kaže da
nije isto. Ne mogu opisati ustajanja i odlazak
na posao samo jednog dana i izjaviti kako je
svaki dan isti.
Nisam se ni
predstavio. Zovem se Pavo. Zaposlen sam. Imam
previše pitanja na koja tražim odgovore.
Nakon buđenja opet
sam pogledao kroz prozor. Htio sam vidjeti je li
svanulo ali nisam mogao jer su rolete bile
spuštene skoro do kraja. Nisu bile spuštene
sasvim, već samo toliko da vise. Kroz rupice
roleta prolazile su zrake svijetlosti i
završavale raspršene na stropu. Svjetlost
oduševljava čovjeka, pomislio sam. Trebao sam
ustati i ustao sam. Spremio sam se i otišao na
posao.
Jučer sam radio
isto što i danas. Jučer je bio neki drugi dan
koji je prošao i neće se vratiti. Danas je
današnji dan. Premda sam jučer radio isto što i
danas nisam to istim načinom opisao. Možda bih
trebao pisati dnevnik.
Čim sam se
probudio odmah sam uskočio u cipele i jurio na
posao. Kiša nije padala. Bilo je lijepo vrijeme
od ranog jutra. Da, zaspao sam. Rolete su bile
spuštene do kraja. Spavao sam u potpunom mraku
sve dok se nisam potpuno naspavao. Očito mi je
nedostajalo spavanja. Nisam upalio svjetlo na
lusteru jer je dan dolazio kroz vrata kuhinje.
Mogao bih se izvući iz sobe i u potpunom mraku.
Nisu svi dani
isti, potpuno je jasno. Da su svi dani isti
svaki bi dan imao isto ime. Da su svi dani isti
svaki bi bio isto opisan, da su svi dani isti
samo bih prepisivao iste rečenice.
Kad sam se probudio još je bio mrak. Bio je mrak
jer je prošlo ljeto. Zima je godišnje doba u
kojem su noći duge, ali prije zime noći postaju
sve duže sve dok se ne postavi zimsko radno
vrijeme. Ne budi me svjetlo, budi me navika
zaostala od ljeta da se budim s prvim jutarnjim
svijetlom. Kad pogledam kroz prozor očekujem
dan. Zbunjen sam kad ne vidim barem svijetlo.
Kad sam se probudio rolete su bile skroz
podignute. Bujica ulične rasvjete nahrupila je
na strop. Bjelina stropa razlila se po sobi
poput mjesečine. Mogao sam raspoznavati stvari.
Izvukao sam se iz
kreveta i nevoljko otišao na posao premda nisam
bio umoran. Toliko novih stvari čovjek zamijeti
svaki novi dan da dane može razlikovati po tome
što je zapazio.
Kad sam se
probudio rolete su bile spuštene do pola.
Svjetlo ulične rasvjete bilo je pomični romb.
Onda se čulo zujanje i romb je iščeznuo. Prošao
je dakle auto. Iza njega ostalo je mirno blijedo
svijetlo oblika romba mirovati na stropu kao
dokaz da još postoji ulična rasvjeta. Svjetlo je
mirovalo u tišini. Ja sam prekinuo tišinu
šuškanjem posteljine kad sam se izvlačio iz
kreveta. Krevet je usput zaškripao. Pst!
Uskočio sam u
cipele i odjurio na posao. Radio sam marljivo
cijeli dan. Samo ustajanje i odlazak na posao
ima toliko detalja da mogu papire preplaviti
riječima. Zapazio sam samo mrak, rolete, svjetlo
u sobi, tek danas šuštanje plahti, škripu
kreveta. Stvari izranjaju opisivanjem, jedna iza
druge. Ono što vidim više je rezultat načina na
koji gledam. Jedva čekam dan kad neću prvo
zapaziti mrak u sobi.
... kao krugovi po
satu
Na isto pitanje
tražim odgovor cijeli život. Cijeli život je
onaj od kada znam za sebe. S druge strane moj
život još nije završen. Za sebe znam od kada
tražim odgovor. Odgovor se nalazi tamo, ali u
ovom slučaju ne pomaže znanje o tome gdje se što
nalazi. Morao bih znati odgovor na pitanje što
je to? Na to pitanje nemam odgovor. Sumnjam da
itko može znati odgovor na to pitanje. Moje ime
je Pavo.
Rastao sam i
rastao sve dok nisam odrastao. Tek kad sam
odrastao mogao sam postavljati punoljetna
piranja. Do zrelosti bivao sam svake godine sve
pametniji. Od trenutka sazrijevanja ovo pravilo
prestaje vrijediti. Kako sad mogu bilo što
znati? Mislio sam da znam odgovor koji nosim sa
sobom. Taj odgovor nije bio izrečen. Trebao se
izricati bavljenjem tim odgovorom tj. pitanjem.
Trebao sam prvo postaviti pitanje pa odgovoriti.
Što znam? Ništa.
Ne usudim se izreći ništa o tome. Usudio bih se
kad bih mogao. Ne mogu, nije u mojoj moći
izricati. Zakopat ću se u šutnju i neću više iz
nje izlaziti, sve dok u meni pitanje samo ne
progovori. Možda to neće biti nikad. Pred
sumnjom, pred mogućnošću, pred izazovom zakopao
sam se u šutnju. Svjesno se odričem
samopuzdanja.
Da bih odgonetnuo
moram znati što pitanje znači meni? Pitam se
zašto se to pitam? Dovoljan mi je i samo mali
dio odgovora. Gledam u sebe. Ja sam sve ono što
smatram sobom. Ako nađem nekoga kao ja tada
nisam našao sebe, dakle moram naći samo sebe.
Negdje postoji za mene broj koji samo meni
pripada i ne pripada nikome drugom.
Bez mene svijet
neće propasti. I bez mene drugi ljudi će
živjeti. Prethodne rečenice su toliko jasne da
ih je beskrajno glupo napisati, ali napisane su.
Zašto? One su utjeha? Mogle bi biti i zavist.
Predstavljene kao činjenice one su skriveni
osjećaj gubitka i nemoći pred zagonetkom
postojanja. One su osjećaj, toliko su ipak
razumne.
Prizivam u
sjećanje zaboravljeno. Tamo je uvijek neki
odgovor. Pogrešan je jer je o postojanju. Samo
se toga sjećamo. Htio bih znati i ono čega se ne
mogu sjetiti. Mogu znati samo što sam bio, a ne
i ono što još nisam bio. Dok sam bio nešto,
nešto drugo nisam bio.
Nisam stvar među
stvarima. Pobacao sam sve stvari sa sebe. Nošen
viđenjem bivanja među stvarima pristupam mu. U
svijetu svatko govori svojim jezikom. U svakom
je skriven dio. Možda ga i vidim, možda ne.
Vidio sam se prije u drugom. I negdje izvan sebe
mogu se prepoznati i biti prepoznat. Kako bih tu
mogao naći odgovore. Ne mogu se razmrsiti u
jeziku.
Nema odgovora na
pitanje. Opisujem, neka se vidi. Ono što u sebe
može pogledavati, nije li to trajan odgovor. Kao
djeca, igrati se predano. Pogledavati ono što
nije moguće zadržati. Ono odmiče, kao krugovi po
satu.
... laik
Zovem se Pavo.
Sada znam da sam vjernik, znam u što vjerujem i
koja je moja vjera. Vjerovati mogu u sve i sva
ali ako sam vjernik vjerujem u Boga. To bi bila
vjera, vjerovati. Biće izgrađujem oko
vjerovanja. Više ne sumnjam. Znam. Znam vjeru.
Kao pijenje vode iz čaše. Znam vjeru iz svog
iskustva. Osim osobnog iskustva nema drugog
načina vjerovanja. Boga moram iskusiti svojim
životom.
Radost je bila
prvi znak mog vjerovanja. Suvišno je napomenuti
da nisam vjernik oduvijek. Kao novi vjernik više
sam preobraćenik nego rođen u vjeri, više rođen
iz vjere nego vjeran. Sada znam sve i ne sumnjam
što mogu ili ne mogu. Znanje i radost čine moje
biće.
Jasna mi je moja
pojedinačna povezanost sa svime.
Nisam mogao
shvatiti vjernike ni vjerovanje jer nisam bio
vjernik. Samo vjernik razumije vjernike. Vjera
daje moć odlukama, sprečava povodljivost, rasap,
ujedinjuje i svemu daje snagu bića koje se samo
drži. Vjera daje svakom snagu da se sam drži.
Neki su po prirodi vjernici, sami se drže, ja
sam do vjere došao. Možda sam je i nosio u duši,
ili je vjera nosila mene.
Vjera se može samo
iskusiti, pristati uz nju, odlučiti se odabrati.
Iskustvo vjere sama je snaga. Nijedna riječ
Svetog pisma nije lažna, svaka riječ Svetog
pisma je istinita ako i samo ako vjerujem. Tko
vjeruje s pravom vjeruje.
Sada razumijem,
sad mi se jasnoća slijeva u srce. Moje srce me
dodiruje. Ja imam srce. Kakvo je moje srce
neznam, ali ja imam srce. Moje srce vjeruje.
Samo srce može vjerovati. Gdje je do sada bilo
moje srce? Kako se moglo odjednom pojaviti
niotkuda? Kako sam sretan što imam srce. Dobio
sam svoje srce na dar! U svom srcu čujem kako
kucam ja, jer ja sam postao svoje srce.
Isus je moje srce.
Isus je moja snaga, i moja sadašnjost i moja
budućnost, i moja prošlost, Isus je sve moje.
Njemu se moje srce predalo, onom koji sjedi s
desna. On je prisuće mog života u meni. Koliko
sam tražio ono što sam nosio svugdje sa sobom?
Ne, ja sam se tek sada rodio, rođen u vjeri,
preporođen u životu. Vjera je sav moj život.
Sada tek mogu živjeti jer do sada nisam živio,
sada tek vidim jer do sada, bio sam slijep, sada
moje srce leti jer do sada je puzalo, sada tek
mogu svojoj braći pogledati u lice i reći: “Evo
me, spašen sam”!
Tako je moje srce
čisto, bistro, kristalno jasno bez dvojbe s
njime prihvaćam život kakav mi je dan. Nošen u
duhu, ja lebdim. Biti vjernik samo jedan dan
dostatna je sreća za cijeli život, ali ja sam
zauvijek vjernik, vjernik svaki dan i kad svi
dani prestanu i tada ću vjerovati. Zato svakome
preporučam vjeru, otvoreno srce zaronjeno u
Boga, Isusa i Svetog Duha. Osobito Isus, on nam
je pokazao put, on nam je istina, i život.
Slijedimo Isusa, hodajmo njegovim stopama svim
putovima kojima prolazimo i nećemo zalutati, jer
tako je obećano, a obećanje je u mom srcu već
ispunjeno. |
